Svaki put kad pogledam neki romantični sadržaj, mene strese inspiracija za pisanjem. I svaki put sam odlučna. Sad ću krenuti i neću stati. A onda kad krenem... e onda je to malo drugačije. Mislim da je ovo jedno 12356. put da ja otvaram dokument i krećem. I na mobitelu imam more statusa, neobjavljenih, draftanih, pisanih i brisanih... jer pisala bi, ali mi je shitshow u glavi. Iz više razloga...
Pisala bi, a ne znam gdje bi pisala... Nekako mi se najlogičnijim čini svoje duhove iz glave dijeliti s nepoznatim ljudima u prostranstvima interneta. Dijeliti tajne s neznancima koji ih ne mogu iskoristiti protiv mene, ali možda mogu naučiti iz njih. Naučiti??? Što, pobogu???
Možda mogu jednostavno pročitati, razmisliti, nasmijati se, ili pokuditi. Stranci.
Pisala bi o znanosti koju toliko volim, za koju živim i radim, koja me vodi i inspirira... pisala bi o svojim prijateljstvima, ljudima u mojem životu, toliko različitim, a s druge strane, toliko sličnim – jer svi oni su vezani za mene, jednu mene.
A najviše bi pisala o onom nevidljivom, onom što mi ponekad daje zraka, otvara pluća i puni me tom nekom energijom, poletom, snagom... i bojim se pisati. Jer s jedne strane prezentiram sve ono racionalno, zemaljsko, dokazano i argumentirano, a u mojoj glavi se ponekad vrzma nešto što veze s vezom sa znanošću nema. Je li to ljubav? Sex? Zaljubljivanje kao najslađa predigra? Ili nezadovoljstvo koje ne znam zauzdati? Ne znam... zato se i bojim pisati, jer ne znam kamo bi me sve to odvelo... I sram me je. Pri svakom neizgovorenom slovu. Sram od društva koje osuđuje, koje se podsmjehuje, koje je licemjerno do bola, i ne poznaje ni samu definiciju pojma... Koje osuđuje one koji „varaju“, a virka na lijevo i desno kad stigne, koje proklamira brak, a noću tipka s tuđim bračnim partnerima, jednako usamljenima u svojim divnim, na fejsu i instagramu filteriziranim, srcima obljepljenim brakovima.... I kako pisati o tome? Kako sve to iznijeti na površinu? Kako ljudima objasniti da je to plod mašte, koja je važnija od svake nauke? Čak je i Einstein to potvrdio izjavivši da mu je ona pomogla više od znanja koja je stekao. Pa da! I on! Zamisli, lumen za sva vremena, obilježio je svijet, a kako se ponašao u privatnom životu? E to je nešto drugo, o tome se ne priča... I Marie Curie, isto tako... Nobelovka, promijenila je znanost. A bila je žena željna ljubavi, dodira, pažnje... I zato se bojim pisati o svemu ovome. I zato sam odlučila nadjenuti si novo ime. Pod kojim ću pisati ono što je u meni i oko mene. Što ima i nema veze s realnošću. Što proživljavam sama, ali i mnogi oko mene. Neću se baviti tipfelerima, neću čitati dvaput. Samo ću prazniti svoju tešku glavu. Ovdje.
I ako netko od vas (a dogodit će se) shvati tko sam – u ime našeg prijateljstva: šutite.
Post je objavljen 10.12.2021. u 16:55 sati.