petak, 24.12.2021.
Izgubila sam bff
Ove godine sam izgubila svoju najbolju prijateljicu. Da ne zvuči tragično, ona je živa i zdrava, ali jednostavno više nije moja. Udaljene smo jedna od druge zračne linije niti 100 metara, no već pola godine ja nisam u njezinom životu, a ni ona u mom. Imale smo 18 godina staža, ušle u 19. Ali svoju ljubav nismo dovele do velike obljetnice. Ljubav je pukla. I ja svo to vrijeme živim kao na iglama, čekajući da me netko pita: „što“, „zašto“, „kako“, ili nešto treće. A ja odgovora nemam. Ne smatram da se uopće nekom moram opravdavati, ali problem je u tome što ni sama ne znam što bi rekla. Neki znaju, drugi nagađaju, ali do sada se nitko nije usudio direktno pitati, osim jedne moje prijateljice koja je, hrabra na jeziku kakva jest, izjavila da je sretna zbog našeg „prekida“, jer sad ona ima više mjesta u mojem životu. I ja već neko vrijeme razmišljam o tome... gradimo li mi nekakve balončiće u koje slažemo pojedince, pa kad jedan pukne imamo mjesta za drugi? Ja nisam nikad to gledala na takav način. Da, ona je izašla iz mog života, ali ja ne mogu reći da sam se našla s viškom slobodnog vremena koje je potrebno s nekim popuniti... čak obrnuto, taj balončić je puknuo i zapremninu mog srca smanjio za svoju veličinu. Jer njezin balončić neće nitko nikada moći zamijeniti. Kao ni one napunjene nekim drugim važnim ljudima koji izlaze iz naših života, na ovaj ili onaj način.
Pokušala sam složiti scenarij u glavi bezbroj puta. Što i kako započeti, kako udahnuti i odgovoriti na pitanje, kako iskontrolirati svoju neverbalnu komunikaciju i sakriti svu bol koju njezino ime pali, a s druge strane, kako odgovoriti dovoljno hrabro, staloženo i odrješito da ne dođe do drugog, a kamoli trećeg pitanja. Kako prerezati prije nego bujica uopće krene? Jer ljudi su jalni, zli, tvoju tugu zalijevaju svojim zadovoljstvom. Love svaku tvoju riječ, tumače je onako kako njima paše, izvrću, šire, šalju dalje...i uživaju u svojoj ulozi.
Da, nje više ovdje nema. Bar je nema svjesno. Nema poruka, nema poziva, nema je na vratima. Ali mi dolazi skoro svake noći. U različitim situacijama. I nikad je nisam pitala zašto... uvijek je u snovima gledam sa strane, promatram epizode u njezinoj svakodnevici, neke koje smo zajedno prošle, neke druge koje se možda tek trebaju dogoditi. Često je tužna, potištena, a ja joj ne mogu pomoći. Samo sam promatrač. Pasivna u cijeloj priči. Ne znam... Možda me zove, možda mi se nada, a možda je i sretna što sam daleko. To znaju ovi što nagađaju, ali kako se bojim odgovarati, još se više bojim pitati. Naravno, bojim se odgovora više od svih svojih fobija zajedno... Nas dvije smo se osjećale. Bile smo povezane nekom nevidljivom vezom. Ja sam osjećala kad je ona loše, ona je „čula“ mene. Bile smo si sve i više od toga. Često sam je nazivala svojom ispovjedaonicom. Moje najcrnje misli, sve je znala. Živim užurbano, snažno, divlje. Dan mi traje 30 sati, upoznajem bujicu ljudi, radim poslove gdje me ljudi znaju, i ja znam ljude. A ona je uvijek bila tu. U svakoj situaciji, na svakom važnijem eventu, u svakom kritičnom trenutku. Ona je bila tu. Ne mama, ne muž, ne djeca. Ona. Danas se pitam je li to bila moja najveća pogreška. Staviti je na pijedestal u sredini mojeg bitka. Dati joj lozinku za ulaz u sebe.
I onda, kad me budu pitali: „Zašto“... što da im kažem? A da nju ne povrijedim? Ne daj Bože ocrnim? Kažem nešto pogrešno? Iz tog se razloga panično bojim pitanja koje će se postaviti kad – tad.
Ona je za mene s jedne strane svetinja i lošu stvar neću nikad, a ma nikad izreći, a s druge sam bijesna i ljuta. I imam u sebi vulkan emocija koji moram izbaciti, nekom reći, osloboditi iz sebe. Inače bi ona bila ta kojoj bi pričala, ali kako je nema, pišem tebi. Strancu. Koji će možda razumjeti ovo brdo napisanih emocija, a možda neće. Ne znam...
Ja ne znam plakati. Jednostavno mi to nije jača strana. Imam traume iz djetinjstva i ne plačem. Ok, ajde, jednom u deset godina mi je prosjek. Nisam ni s njom plakala, ali možda zato jer sam mogla sve reći. Terete sam skidala ko na traci. Njoj reći je bilo nešto nepreskočivo, dan nije mogao proći a da joj nisam sve rekla. A kad bi se dogodilo nešto „malo veće“, e onda bi to bilo i više puta dnevno. Ona, pak, živi drugačije od mene. Mirno, obiteljski posao, stres tijekom sezone, sa svojim brigama, ali ni približno brzo kao ja. Mi smo totalno različite možda smo zato i opstale toliko dugo... sve do ovog ljeta.
Koliko sam puta pokušala posložiti legiće, uloviti nekakav niz, povezati, shvatiti... do danas nisam uspjela.
Kažu Jinxi: „Da smo se voljeli manje“... Meni je to jedino logičko objašnjenje našeg prekida, a veze s logikom nema. Nas dvije smo se jednostavno previše voljele. Ona je trpjela moj temperament i glasnoću, tvrdoglavost i borbu. Vjerojatno mi nije govorila što je smeta, i to se nakupilo i prelilo čašu. Ja sam, pak, nabrijani bik koji ju je čuvao kao malo vode na dlanu. Ona je bila moja kapljica i nikad nikom nisam dozvoljavala da je povrijedi. Na dan njezinog vjenčanja bila sam spremna istući njezinog novopečenog muža, samo da joj je uputio neki neumjesni komentar. Naravno, ona je to znala. To je neka druga priča, ali čisto da dočaram... Ja sam zbog nje odlazila s posla, ja sam zbog nje lagala mužu, muljala, frizirala... sve! Za nju. Toliko sam je voljela... A onda sam se našla u nekim životnim situacijama koje su sličile njezinim u prošlosti. Tada, kada je ona bila tamo, ja sam bila uz nju, ispred nje. Navodila je na put, pratila svaki korak, ispravljala pogreške... Godinama kasnije sam se ja našla na istom tom putu. I da.. trebala mi je pomoć. Ona know-how, tehnička, ja bi je nazvala najnižom razinom. Ti znaš nešto što ja ne znam – napravi. Ali nje nije bilo. Bila je tu, ali od pomoći ni P. Znaš ono kad osjećaš da će ti prijatelj napraviti i bez da pitaš jer je to nekako normalno? Bar sam ja tako funkcionirala... Ona nije. Nije napravila. Onda sam ja, primorana, pitala. I ni onda nisam dobila to malo vremena koje je meni život značilo. Koristim tako tešku riječ jer je takva bila situacija. Tu se moje tijek mogao promijeniti. Ali nije. Jer ja nisam znala kako to učiniti, a ona je jednostavno ignorirala moj help. Danas se pitam, možda ga nije razumjela? Shvatila? Ali čemu onda tih 18 i kusur godina ako ona nije shvatila? A pitala sam? I opet, ne znam... I još jedna krucijalna stvar, preko koje možda nikad neću prijeći – nije me obranila. Nije reagirala, šutjela je kad nije trebalo. A ja sam tada bila manja od makovog zrna. Ne zbog uvrede njezinog muža, nego zbog izostanka njezine reakcije. To je trenutak kad su potonule moje lađe...
Ono što me nakon toliko vremena najviše fascinira je činjenica da sam nekako mirna. Bilo je tužno na početku. Nejasno, nepojmljivo, neshvatljivo.. kako god da to nazovem... A kad je prošla oluja, ja sam se smirila. Balončić sam zatvorila, a nju zatomila negdje daleko u mozgu, gdje ni sama ne znam put. Zatvorila sam je u kutijicu s ostalim bolima i jednostavno je ne otvaram. I živim. Tko bi rekao... teško je bilo priviknuti se na šutnju. Nemaš kome reći, a duša ti prši. I vikala bi na sav glas, a ne smijem, a nemam kome reći, s kim podijeliti. I s tim sam se pomirila... i nekako otupila. Ugasila se u meni neka svijetlost... neka dječja vedrina s kojom sam njoj trčala ususret. Otrijeznila sam se, otvrdnula, korak sam bliže onoj nepovjerljivoj babi koja ne vjeruje ni vlastitoj mački.
Ne možeš punoljetnu vezu sažeti u tri rečenice, tri odgovora znatiželjnih ljudi.
Jesam li je povrijedila? Jesam, sigurno jesam. Je li ona mene. Jest. Boli? Itekako. Ali eto, živi se. I živim gledajući ispred sebe, pušem neke nove balončiće.
Stižu blagdani. Mi si ih nismo nikad čestitale. Bilo smo toliko zajedno da je nama Božić bio još jedan običan dan kada ćemo se vidjeti i nastaviti gdje smo jučer stale. Hoće li ove godine biti drugačije? Hoće li skupiti hrabrosti i poslati mi poruku? Ili ću se ja negdje nakon pola litre nečega okuražiti i izliti sve suze u jednom pozivu? I opet – ne znam.
- 14:49 -
