samome-sebi

dani lete, lete
iako mi glava puna misli i planova za staviti ponesto od tih misli na virtualni papir
jednostavno ne stizem
no, poprilicno sam zadovoljna sto se moj zivot ipak vecinom zbiva izvan virtualnog svijeta
zima stize, duge noci...biti ce prilike za iznijeti sve ono sto zelim
do tada svima zelim mnogo lijepih trenutaka u i ili izvan ovoga svijeta :-)

Postoje snovi koje pamtimo citav zivot.
prije otprilike sedam godina, jedno poslijepodne, sto inace ne cinim, krevet me toliko zvao da sam se srusila i gotovo momentalno upala u dubok san.
odjednom nasla sam se negdje, hm, u prostoru i vremenu koje nije bilo ograniceno niti prostorom niti vremenom, iako su bile prisutne sve boje nije bilo niti jedne, iako su bili prisutni svi oblici nije bilo niti jednog i odjednom shvatih da oko mene "lebde" duse mrtvih, necu reci ljudi jer jednostavno nisam mogla razaznati, jedino sto sam u tom trenutku bila sigurna jest da se nalazim u svijetu dusa
osjecaj koji sam imala bio je jednostavno predivan, nikakav strah ali i nikakvo veselje vec, kao nekakva lakoca postojanja
no u jednom trenutku svatih kako sam tamo stigla tako lako, a ne znam niti sama kako i postavih si pitanje- a kako sada natrag?- sasvim spontano, nekakvim, nazovi tijelom, napravila sam korak, sjecam se upravo u lijevo, u stvari samo sam lijevu nogu odmaknula od desne, nisam isla naprijed, i trenutacno sam se nasla u ovome svijetu, kako sam krocila natrag tako sam se istog trenutka probudila iz sna, misao koja mi je prosla kroz glavu bila je da su nasi svijetovi paralelni.
ako me do tada i bilo, iole, strah smrti, nakon tog sna, strah je potpuno nestao
a od tog trenutka pocela sam doslovce gutati kojekakva stiva o duhovnosti.
knjige i ljudi jednostavno su stizali do mene, situacije, neke ljepse neke manje lijepe, iskustva koja me sve dublje i dublje vode ka spoznaji sebe same, u odnosu na zivot i odnosu prema smrti
Nakon svega mogu tvrditi samo to da nista ne znam :-)
ali sa sigurnoscu mogu reci da smrt je samo dio zivota koji nam je jedini zajednicki uz radjanje
pa cemu onda toliki strah od smrti kada je to jedino sto necemo nikada moci promjeniti, sto nas svih ceka.

Danasnji dan, dan mrvih, trebao bi nas podsjetiti, ako na to inace ne mislimo, koliko smo prolazni, barem nase tijelo, nas ego, trebao bi nas podsjetiti koliko je zivot kratak, koliko smo u bezgranicnom vremenu i prostoru...koliko je beskorisno i stetno to kratko vrijeme trositi na ruzne rijeci i postupke.