27
ponedjeljak
rujan
2010
rosemunda ne piši mi takve komentare dok ja pišem oproštajno pismo :P
Drugsovi i drugsarice i svi ostali koji se, a da ni sami ne znate kako (budući da nije ucrtan ni na jednoj karti), nađoste na ovom blogu, danas zatvaram butigu i kako više tu neće biti niti čaša vode za putnika namjernika bolje vam je da se izgubljeni pronađete negdje drugdje. Jel ovo bilo ljubazno? Ako nije (a trebalo je), sami uštimajte ton do potrebne ugodnoće.
Ekipi (probranih) :) kojoj je prešlo u naviku gubljenje vremena na ovom blogu predlažem da u slučaju nužde razbiju staklo ili mi pošalju mali mail. (velike ne čitam)
Kako se totalno užasavam emocionalnih ispada neću priznati da su mi neki od vas postali dragi tokom ovog bogomi iznenađujuće dugog vremena druženja pa isti vi budite sigurni da ću vas se sjetiti prilikom.
---Za one koji žele znati više (nije sramota priznati da ne želiš više!)
Zašto je ota Emi odlučila zagasiti ovo tute?
Malo mi je neočekivano ovo pitanje ali drago mi je da ste me baš to upitali, naime zbilja te zaista sam kratka s onim nečim što se zove "Višak slobodnog vremena", a i ovo malo što imam odlučila sam trošiti na čitanje knjiga. Kao što bijaše nekad tako i sad i nadam se za vijeke vjekova. nemA. Zapravo već sam počela s tim. I sviđa mi se. Kao nekad. I hoda. Kao nekad. I glasa se. Kao nekad. Jebote pa to jest...
Evo, opet me zanijelo. Ni oproštajno pismo nisam u stanju normalno napisati. Pih.
15
srijeda
rujan
2010
konjevi bez centracija
Svijet je pun nadrkanih ljudi. Nekad mi zbilja dođe da im pristojno kažem "ajte lijepo u kurac!". Posebna kategorija su ovi što rade u državnim službama. To je takva ekipa da mi je Kurac za njih zadnji put ljutito rekao "jebote, što si mi ove poslala?!". A poznato je da on nije izbir...no dobro.
Konjcentracija mi je u gnjurcu kojem je voda do kamena s ramena. Pitam se jeli to normalno dok gnjurac uporno neće da pljune. Što ako mu voda dođe do koljena pa i dalje? Mogu se za vazda oprostiti sa svojom konjcentracijom, a kako ću onda ikad više kopati nos i pisati ljubavne pjesme istovremeno??
U međuvremenu, po kućama lomim čaše (bez da su mi ruke poslije toga krvave), prolijevam ulje po podu, a ponekad i na vatru, zagorijevam ručkove, pomažem cvijeću da ugine, zapinjem od kućne pete, šeste i skroz desete elemente i sve to potpuno nehotice. Što reći nego prilika dana, a možda i života. Sve prijave na 92-62-92.
11
subota
rujan
2010
Je duga ova duga
Koji puta imam najozbiljniji ozbiljni osjećaj da bi je mogla dotaknuti.
Svašta raste na drveću. Kad sam pitala: "Pa kako? Pa zašto?" rekoše mi: "Objesiš srdelu na granu i strpiš se mjesec-dva dok se dovoljno rastegne " Tako s jednom srdelom nahrane cijelo mjesto. Bodulska posla. :D
Nekidan:
Sin: Mama morali bi nekad otići do svemira.
Ja (u čudu): Zašto?
Sin: Pa tamo žive svemirci, a ja još nijednog nisam upoznao.
Nekako se ne mogu sjetiti jesam li ja s jedva navršene 4 godine razmišljala o svemiru.
05
nedjelja
rujan
2010
Iz let2
Danas smo odlučili provesti cijeli dan u šumi. Mi i oni i naša sveukupna dječurlija. Transportirasmo se do Zelenog vira. Već pri izlasku iz auta, nakon što se parkirasmo, bez ikakvog upozorenja ošamuti me nenormalno čist i svjež zrak. Začuđeno ga upitah da zašto odmah tako, ni pet ni šest nego ošamut, a on mi mrko reče da je to zato što me dugo nije bilo i što stalno dišem oni katranoidni. Pluća su grcala ne znajući što će odjedared s toliko čistog i nepatvorenog kisika. Katran u mojim nepušačkim plućima se našao ugrožen. Čula sam i svoje moždane stanice kako među sobom komentiraju da ne znaju čega sam se to nasnifala al da dobro puca. Kad su pluća shvatila koliko fin je taj čisti zrak toliko su se napunila njime da sam se skoro ka balon odlijepila od zemlje. Za svaki slučaj natrpah džepove kamenjima. Sinoslavu je to bio prvi takav cjelodnevni šumski izlet pa je nakon što se pola sata suzdržavao na kraju upitao: "Zašto smo došli tu? Zašto samo hodamo? Što tražimo? Koliko još moramo hodati da nađemo to što tražimo? Što je to oluja? Koliko je na Kozari grana? i sl." Nakon što sam mu odgovorila na sva pitanja zatražila sam beneficiran radni staž ili bar prijevremene izbore. Sažalno su me pogledali i ponudili mi Vražji prolaz. Nikad se nisam znala cjenkati. Kroz Vražji prolaz koji je zapravo vrlo dražestan stigosmo još jednom do Muževe hiže koja je i ovom prilikom bila u mrklom mraku jer oti muž jope nije platio račune. Djetetu na brzinu izmislih priču kako su nekad ljudi živjeli u pećinama. Mali me pogleda i reče: "Ma daaaaj mama, šališ se, kako su mogli živjeti tu kad unutra nema ni kompjutera ni televizije?" Priznah mu da sam se samo šalila i obećah drugi put smislit nešto vjerodostojnije.
Poprilično izmoreni stigosmo doma. Skidajući mladunče skužih mu crnu točkicu na prsima za koju sam bila proprilično sigurna da jučer nije bila tu. Nakon ovlašnog buljenja s predumišljajem skužih i da crna točka ima noge i da se neda maknuti. Rekoh mužu da zagugla "crna točka s nogama koja se neda maknuti" i nakon par sekundi on mi reče da joj je ime Krpelj. Pas mater. Bilo mi je prvi put. Nakon što nam je barba Google rekao što nam je činiti, nagonski uzoh pincetu i razdvojih sina od Krpelja. Bio je živ, samo da se zna te nek uđe u zapisnik ako slučajno čitaju ovi iz udruge za zaštitu životinja. Tako sam ga nježno izvukla da mi se u znak zahvalnosti prošetao po pinceti. Međutim to me mrvcu raspizdilo pa sam ga znječila jer što on ima šetat po mojoj pinceti? Nije mu ćaćina! Uh!
Onda je uslijedio dijalog:
Sin: Tata postoje li divovi?
Tata: Ne postoje sine ali postoji vjerojatnost.
Sin: Kakva vjerojatnost?
Da i mama i ja imamo krpelja. - razdragano će tata veseleći se međusobnom istraživačkom radu.
Pitanje za znalce:
Ako sinoslavu nije bila crvena koža niti je bilo ikakvog znaka da je nekad tu bio krpelj, a ja ga izvadih (poprilično lagano usprkos neiskustvu, kao da se nije bio ni ukopao kako spada) cijelog i živog vanka znači li to da još nije stigao podijeliti svoje izlučevine i možebitne viruse sa sinkom mi? Strah me tih beštija.
