deColte

Obukoh jutros prvo što mi je došlo pod ruku. Bila je to poprilično duboko deColtirana te mjestimično do neumjereno providna (ovo su mi rekli, ja se nikad ne gledam u ogledalo) haljiničica. Nije bila ni za to vrijeme, a bogomi ni za mjesto kud krenuh al bijaše najdostupnija. Razmišljajući sisTemom "roba je roba", obukoh je bez razmišljanja, što je bila ugodna promjena. Nevježa te laik bi gledajući me pomislio kako će te dojke prije ili poslije ispasti. Meni je dočim bio dovoljan jedan pogleda da na očigled utvrdim kako će mi onih bitnih 10% dojki ostati pokriveno pa čak i ako mi dođe da se sagnem i zavežem tenisice koje sam posebno za ovu priliku ostavila kod kuće. Kad sam utvrdila da sam obučena da izađem umjesto da ubijem nije mi preostalo ništa drugo osim prvog. Hodajući ulicom i razmišljajući o jadima posljednjeg rascjepljenog atoma, ona jedna siva stanica koja je obično zadužena za sigurnost u prometovanju dojavi mi neku čudnovatost. Svaki nadošli Iksipsilonac, bez obzira na starost, težinu, visinu, nacionalnu te rasnu pripadnost, je gledao u mene. I hrabriji od mene bi se naježili od jeze. Mrzim kad me gledaju. Naročito ljudi. Da je situacija eskalirala potvrdiše mi njih četvorica u autu, čekajući na semaforu i gurajući noseve uz prozor - ..da me bolje vide! No čini se da sam izgledala poprilično strašno jer nijedan me, valjda od straha, nije gledao u oči. Pomislih kako je prava sreća što se ne običavam gledati u ogledalo. Tko bi inače naveče zaspao od straha. Sto puta bi se morala uvjeriti da nisam ispod kreveta ili u ormaru. Došlo mi ih je mrvicu i žao. Od netom očito proživljenih duševnih boli izgledali su kao da im je mozak ostao bez struje. Da sam bar bila mrvcu lošije volje i imala konop mogla sam ih svezati pa sve skupa povesti na vrh prvog nebodera da provjere radi li još Sila Teža ili je otišla na godišnji. Jedino mi bezveze što se ne bi bunili. To malo kvari gušt. Iako se ovo možda iz nekog kuta, recimo iz podnožja nebodera, može činiti okrutnim, daleko bi okrutnije bilo da se udam za jednog od njih. S udajom se ipak ne bi igrala jer što ako se tako obogatim? Brrrr. Čim sam se sabrala odmah sam se i pribrala, a potom i sjetila da sam pošla po povrće i meso pa se požurih. Mlađa žena koja je prodavala pomidore podvalila mi pola trulih gledajući me u oči. Ona na jabukama, zmija jedna, naplatila mi je i crve, jednako me gledajući. Mesar mi je pak vratio više novca nego što mu dadoh. On još ne raspoznaje novčanice samo na dodir i nema pojma da imam žutu točku u lijevom kaki oku.


Haljinu odabrao Đelo Hadžiselimović (tako ponekad zovem muža)