29
četvrtak
srpanj
2010
iluzija samosvojnosti
Genetici se ne može pobjeći.
Pretvaram se u svoju majku.
Jedno jutro ću se probuditi i bit ću Ona.
Gledam je u 70-toj i ne paničim.
Kasnije ću počistiti komadiće iluzije.
21
srijeda
srpanj
2010
neam naslov, oš posudit?
Vjetar. Valovi. Gubitak kontrole. Užitak i pomisao "morala bi si ovo češće priuštit". Gubitak kontrole.
To je ono kad te val digne, ponese, odnese, baci, skine ti minijaturni kupaći, poklopi te. Pokušavaš se dignuti, a onda te s leđa nimalo nježno poklopi još jedan i opet uroniš u pjenu i smiješ se i vrištiš i iako nisi nudist baš te briga što ti se gornji dio kupaćeg nalazi oko vrata, a donji oko prozora, e nije nego oko gležnjeva. I briga te što je dva milijuna ljudi oko tebe jer to je tvojih nekoliko minuta potpunog prepuštanja kontrole djetetu u sebi.
Nikad ne potraje dugo. U jednom trenutku shvatiš da se nalaziš u golemoj kadi sa gomilom nepoznatih ljudi. Svoja su gnjusna tijela uronili u more skrnaveći ga. Pitaš se kako si se tu našao, a inače se obično nađeš na gornjoj polici odmah iza Pipsa. Užasnut izlaziš vanka jer mrziš sve što vole mladi, od čega posebno izdvajaš grupnjake svih vrsta i dužina trajanja. Odlaziš na mjesto gdje ćeš biti s morem nasamo. Opet se prepuštaš ali ovaj put ne kao dijete.
Je volem Godišnji.
14
srijeda
srpanj
2010
rodija se sin
Danas je mom sinoslavu rođendan. Rekao mi jučer da me neće pozvati na rođendan jer mu nisam dala da pogleda 127 crtića nego samo 126. Kad sam napravila tužnu facu smilovao se, poljubio me i obećao pozvati i mene. Dobra je srca. Na majku. (znam da je ovo besramno) :) Stalno ratujemo oko crtića i on stalno smišlja nove finte kako dobiti još jedan. Dogovorimo da će pogledati još jedan i onda taj završi ja kažem "ok, gasi sad", a on bi još samo jedan, narafski. Kažem mu da je dogovor-dogovor, a on kaže " ali mama, ovaj je bio glup!" U duelima s njim najteže mi je ostati ozbiljna. Prekoviše me podsjeća na mene svojim pokušajima da me smota na inteligenciju. I smijehom u očima, na inače ozbiljnom licu. Sad računam samo vrijeme nakon njega.
P.S. Ako ste tužni i depresivni i ništa vas ne može nasmijati, dođite gledati mene kako pravim kolače. Smijeh zagarantiran.
09
petak
srpanj
2010
Vol san
""Vidi krokodil!" - uzviknuo je moj mali dječak kad je prvi put uživo vidio zvijer ovdje prisutnu na slici.
Tad pomislih kako je lekcija o (ne)bitnosti veličine u programu za kojih 15-tak godina no prevarih se jer mi je nekidan zadovoljno rekao kako mu se čini da mu je pišonja malo narastao. Muški valjda još u prenatalnoj dobi mantraju "samo da imam velikog, samo da imam velikog" ili kriziraju na temu " o ne, ova noga još uvijek raste, a zašto je pišonja ostao tako mali??".
Dočim je jednog hladnog zimskog jutra kad se dah pretvarao u paru bez panike objavio: "Dimi mi se iz usta."
Krepavajući od smijeha priznah mu da se dimi i meni pa smo tako neko vrijeme hodali ulicom veselo se dimeći.
Zašto odrasli postanu tako dosadno predvidivi?
Sad je već veliki, za koji dan će napuniti 4 godine i pričamo o ozbiljnim stvarima. Nekidan me pita da zašto on još nije dobio brata ili sestru. Rekoh mu da ih još nismo napravili. A od čega se prave? - sasvim očekivano će on. Da ne ulazim previše, izvadih se malim zaobilaskom pa mu rekoh da ih naprave mama i tata. - A mogu li ja gledati dok mi vi radite brata? - za prenerazit će on. U šoku te nevjerici dosjetih se Svenepostojećeg pa pomislih glasno u sebi "o, Booožeee, u priručniku za preživljavanje potomačkih pitanja ovo pitanje nije stajalo niti u poglavlju "Sa 35 godina". Spontano mi je došlo da se upitam što me tek čeka dalje, osim gomile neobuzdanog smijeha??
