Sad već polako pakiram stvari.
Nije mi danas u fokusu posao, jer, imam vremena za to kad ona ode, sada želim u miru spakirati „dete“. Da, jako mi je to emotivno, sve znam, sve je to dobro, tako treba biti, super za nju, bit će joj bolje, sve znam. Ali sam previše emotivna. Na kraju krajeva, prva sam se ja preselila iz Zagreba tu i znam da ni njoj nije bilo svejedno, nikome nije, pa sada tako i ja trebam podržati nju, kako je i ona mene. Hrabro.
Zajedno samnom su pakirale moje stvari prošli Uskrs i plakale smo sve tri skupa. A znale su da je tako bolje. I tješile smo jedna drugu. I zajedno smo tješile najmanju, treću. I provele smo Uskrs skupa.
Najmanje kaj mogu napraviti je brižno, veselo, spakirati sve kaj mislim da će joj trebati. Biti s njom te dane, prije odlaska, nije ni njoj svejedno, nije nikome. Pričala sam sa Brunom i znam da će mu faliti, Evu da ne spominjem, a i tata joj nije baš na čisto. On je s njom nekako najpovezaniji, oni su si kliknuli.
Sada sam još tu kod sebe, hodam po kući i gledam kaj bi joj još mogla dati. Napravila sam popis. Pa idem po tom popisu i svaku stvar koju primim, plačem. Rekla mi je da joj operem sve te stvari, da joj mirišu po meni. Točno tak je rekla, a kak je izgovorila to, tak sam ja počela plakati. Miris ostaje, pa znate i sami, kad zatvorite oči, točno možete osjetiti miris svoje bebe, pa tako i djeca imaju miris svoje mame. To je čudo prirode. To nikad ne ishlapi. To su ti najljepši mirisi. Onak iza uheka, na kosici.
Jučer smo došle iz bolnice, kao da je jučer bilo.
Vizita je bila u pola devet.
Dobar dan gospođe, kako smo danas. Ulaze doktori na Svetom duhu te dve i četvrte, u lipnju.
Dobro smo. Sve tri u sobi smo još uvijek natečene, sve se vrti oko dojenja, nismo spavale, bebe su bile s nama.
Rita je dobila od jučer 300 grama i može danas doma. Tako da gospođo, polako se spakirajte i javite svojima da dođu po vas oko 11. Do tad ćemo pripremiti otpusno pismo. Bebica vam je odlično, jede ko vel'ka. Ah ponosa u meni, nije se skidala s mene, vlekla je ko da ima pet mjeseci, a ne tri dana. I onda bi zaspala, z otvorenim ustima i još bi joj se cijedilo, a već je spavala.
Bil je ponedjeljak 7.6.2004. Zovem muža, sva ponosna i sretna.
Eee bok, danas idemo doma, dođi po nas oko 11. I daj mi sad, na brzinu, dofuraj robu za doma.
Kak idete već doma, kaj nejdete sutra, kak u 11, pa ja imam sastanak, nemrem u 11, pitaj jel može malo kasnije.
Kak mislis nemreš u 11, pa dete si dobil, normalno da ideš. Svi su sretni kad idu doma, jedva čekaju, a ja bum sad pitala jel mogu kasnije. Kaj si poludil????
Nemrem nikak u 11. Daj zovi Anu. (frendicu), pa nek vas ona pokupi. Mislil sam da sutra idete doma.
Kaj ti meni govoriš, otkaži sastanak i donesi mi robu i dođi po nas.
Robu bum ti sad onda dofural na brzinu s motorom, pa bumo se čuli.
Dolazi roba, jako se žuril, pa mi je sestra donesla u sobu. Vidjela sam odmah da je to nekak premala vrećica, a nije da nisam sve pripremila doma.
U vrećici, roba za Ritu, a moje robe nigdje. Oblio me hladan znoj. Nemam ni cipele, ni obleku, ni niš. Ok, bilo je toplo, al baš da bum išla u pidžami, nisam si to tak zamišljala. Da je bar pidžama, neg ona preširoka spavaćica, malo iznad koljena, a šlafruk još kraći, pa dolje stopalice i natikače. Mogla sam birati šlape ili japanke. Zadnji krik mode. Zovem ga opet.
Pa nisi donesel moju robu. Samo Ritinu.
Nemrem sad razgovarat, šapće, daj se čuj s Anom. Bude ti ona donesla sve kaj treba.
Kak bu mi ona donesla, ja vrištim, pa nema ključ od stana.
Joj dobro, bude vas ona pokupila s autom, sad sam se s njom čul, ajde, nemrem sad pričat.
A roba???? Vrištim još jače...
Tup. Poklopil je. Uvredil se čovek, kaj vrištim.
Nismo mi bili posvađani, al' je čovek imal' važnijega posla taj dan. To su ti neki neodgodivi sastanci.
11 sati, hodam prema liftu, z detetom, imala je lepu robicu, debela Ritka.
Ja „sređena“ u spavaćici i šlafruku i šlapama, ko neka ciganjica. Nosim dete u jednoj ruci, u drugoj stvari. Kad odjedanput stvori se tata deteta. Veli, žuril sam se, al' nisam stigal po auto, tak da bu vas ipak Ana vozila, ja sam z motorom. Ana je već dole. Čeka. Vidim ja da čovek nema ni cveća ni niš. Mislim si, lepo. Baš lepo. Ideš doma, doma te čeka sinek, ko zna kakav je stan. Pomrčina u glavi.
Ana je čekala ispred, sva sretna, ljubimo se, utrpavamo na brzinu dete u auto i to malo stvari kaj sam imala i krećemo.
Gospodin otac, deteteov, upalil je sva četri žmigavca na motoru i vozil ispred nas. Kao važni smo, ide delegacija doma.
Ja u autu plačem Ani, kak je tak budala došo po nas, nit cveće niti niš, ona me smiruje. Plačemo skup i smijemo se u isto vreme, jer gledamo budalu kak se pravi važan ispred nas, sa sva četri žmigavca. Ponosan otac dvoje dece. Delegiral je tak sve do Španskog. Ja si mislim, sad kad dođemo ispred zgrade, valjda nebu niko na prozoru, da vidi sramotu. Razdrljeni šlafruk i mini spavaćica i šlape. Ipak sam šlape izabrala, japanke su ionak bile za tuširanje u onim javnim kupaonama, bile su za bacit.
Dolazimo doma, u stanu KAOS. Samo ću to reći. Nisam imala snage sad dramiti još i oko toga, ipak je tu bil Brunek koji je jedva čekao vidjeti seku, i ajde, nekak se sve smiri, ja se smirim, Ritu prikvačim da se najede, Bruno gleda i mazi ju, Ančica ode svojim poslom, a otac, detetov, veli, čuj, ja preksutra moram na team building, na jedrenje sa firmom. Tjedan dana.
Kaj??????? Jesi ti normalan, kak to misliš, pa tek sam rodila, dvoje male dece doma, kak bum ja to.
Joj, pa imaš bake, dede, bu ti došla Ana i moja sestra ak' ti bude kaj trebalo. Ak' bu baš neka frka, lako ja dođem.
Otišao je na jedrenje. Nikad mu to nebum zaboravila. I bilo mi je teško, zakurila sam 40 taj dan kad je prešal, mastitis, vratile smo se natrag u bolnicu, i Ritka i ja. Dobila antibiotik. Onaj s kojim mogu dojiti.
A Ritka, ona je sve to izvukla, hrabro, pomogla je da se mastitis povuče, bile je vredna mala, debela, bebica. Svake dve vure je vlekla, jako dugo. Kad god je htjela ja sam ju prikvačila. Bez gledanja na sat ili računanja.
Eto ti, to je bilo „jučer“. I samo trepneš, 21 godina.
Znam, možda sam i dosadna već, ali sad mi to tak' dolazi. Skupljam te stvari po kući i i prisjećam se.
Sad je svoja, ima svoj život i tko zna kuda će je odvesti. Svemirsku sreću joj svi želimo, a hrabrost ima.
I sigurno bum još pisala o tom danu i toj hrabroj ženici.
E da.
Hvala bogu da živimo u ovo „moderno“ doba video poziva. Sve bu dobro, znam, samo sad malo reagiram, jer dete je uvijek dete svojim roditeljima. Bog sveti da ide, bude se naučila životu. Najbolje je tak. I veli da bu došla opet za Uskrs.