Mica se vratila, posel nisam dobila. Fifti fifti. Jbg.
Sjedim u laboratoriju Karlovac, vadim željezo i d vitamin i štitnjaču. To moje dvanaestsatno spavanje bogme nije neka sreća. Ove osnovne stvari sam provjerila kks, dks, šećer, jetrene probe i sve je ok. Nemam nikakve tegobe samo mi se spava. I to odmah nakon što se ustanem ujutro. Zijevam cijeli dan, boli me vilica od zijevanja. Čekam na prijemnom šalteru.
Sad mi se već mozak lagano prebacuje na Krašić. Planiram. Planiram i zujim okolo. Volim tak promatrati ljude.
Mala curica Jana došla je s mamom. Mora vaditi krv. Nema ni tri godine. Sva je u princeza haljini, roza, ima plavu kosicu, raščupanu, i šiške kratke. Sve joj se zaležalo. Sliči mi na moju Petru frizerku. Tak je sva nekak mala, mršava.
Brojevi na ekranu piskaju. Ono kad si na redu, pa moram i to paziti. A i tipkam na mobitel. Sve bi htjela vidjeti i znati.
Jana ima lizaljku i flašu vode. Lizaljka je za poslije. Za nagradu. Vodu može odmah. Mama joj je nervozna. Osjeti se to. Tko zna kaj je Jani. Mama se više boji nego Jana. Jana gleda crtić. I ima Jana vodu.
Nasuprot mene sjedi trudnica. Drži se skroz ravno. Ima sve pripremljeno, posloženo. Torbica oko ramena, složena jakna, kišobran, novčanik, na novčaniku knjižica i broj 61.
Moj je 57. U jendom trenu sam kao čula da prozivaju moj broj i digla sam se, gledam di da se javim kad žena neka veli pe7, a ne 57. Ima i broj P7. Natrag sam se sjela. Imam još malo vremena. 55 je sad na redu.
Sad sam već na drugom šalteru. Prijem sam obavila. Ovaj di sad čekam je za vađenje. Dost brzo to ide. Dobro su organizirani. Trebala sam uzeti masku. Svi hroplju.
Jana je otišla na neki drugi odjel. Nije više tu. Trudnica je otišla već. One imaji prednost. Tak i treba. Vidim da joj je to prvo dijete. Nekak tak zrači, a i čula sam posle.
Planiram sad poslije otići do placa. Kupila bi ćimulice. 53 vadi, 54 ulazi. Još malo.
Na vratima piše vadilišta 1,2,3. Super mi to zvuči. Kao neko mučilište, samo se na ovom vade stvari pa je vadilište.
Planiram si znači plac, pa idem pogledati za neku dekicu najmekaniju da spakiram Riti jer seli, da ju operem i da miriši po domu. I psoteljinu joj trebam oprati i ručnike. Tata je rekao da bi htio jesti hladetinu, pa i to idem pogledati. Da mu ispunim želju.
Vadilište sam namirila.
Dve epruvete.
Sad lagano po planu. U autu me čeka frutabela. Da se ne skljokam.
I voda.
Još pet dana je tu. Imam puno posla. Treba spkirati dete. Ja znam kaj njoj bude možda trebalo, a ona ne zna. Barem za početak. Moram sve iskombinirati. Baš sam sad jako zauzeta. Hvala bogu.
I dobro da sam doma. Da mogu sve to.
To bu me držalo budnom. Barem do sutra, dok ne vidim željezo i d vitamin i štitnjaču.
Micika se ponaša kao da nije nigdje bila. Kao to je sve normalno. Pa i je. Odu i dođu. Tak je i sa decom. Pustili ne pustili, oni odu. Vade ti mast, a obožavaš ih.
I to je sve život. Baziram se na decu trenutno.
E da.
Samo kad deca dođu, od kuda god, budi nasmijan i sretan i pokaži ljubaf.