Kad sam doselila u kučerak, na Uskrs prošle godine, tako sam paralelno sa radovima, planirala udomiti macu. Jedne subote, u lipnju prošle godine, otišla sam u veterinarsku Jaska i udomila Miciku. Malu crnu micu, a bilo ih je tamo, u tom trenutku, jedno trideset, za udomljavanje. Nekak mi je ta odmah došla, pa sam uzela nju. Svaka hiža mora imati mačku, da lovi miševe, zmije, guštere i kaj sve već treba.
Micika je brzo narasla, bila je umiljata i svakome je htjela. Nije se bojala ni lokalnih pasa, ničega. Sprijateljila se sa Yukicom, kao da su sestre. Bila je glavna, Micika.
Ispod bradice, na vratu ima bijelu mrljicu, u obliku srca, i na šapicama bijelo. Nije bila zahtjevna, baš je bila cool. I otišla bi ona po selu, ali se uvijek vratila doma. Išla bi u šetnju sa nama. Sterilizirala sam ju tamo negdje na jesen.
Jedno jutro se probudila sa krmeljavim očima, onda sam joj pet dana prala okice sa kamilicom i mazala sa kokosovim uljem, sve je prošlo. Bila je strpljiva dok sam joj to čistila, znala je da joj pomažem i pasalo joj je to.
Znala je Micika otići kod susjeda, oni bi je pustili u kuću i spavala bi ispod njihovog bora i igrala se s njihovom Zaricom, i onda bi opet došla.
I Greta se igrala s Micikom, vozila ju je na biciklu u košari.
Micika je skoro svaki dan donijela pred vrata ulov. Donosila bi to meni da se pohvali, kak je vredna.
Jedno jutro sam imala miša u kući, unutra, skrivao se iza frižidera, čula sam ga kak rošta. Micika je to riješila za manje od minute. Baš prava, korisna, umiljata Micika.
Nikad me nije ogrebala, niti slučajno, niti namjerno.
Zavolila sam ju odmah.
Jučer ujutro me čekala ispred vrata, da joj dam jesti. Dobila je svoju mekanu hranicu, pomiješanu sa malo krute i to si je popapala, malo se pomazila, dok sam pila kavu, ležala mi je u krilu i onda je u jednom trenu mjauknula, skoknuvši do vrata, kao da ju pustim van. I jesam. Valjda je išla na wc.
Više ju od tada nisam vidjela.
Jučer navečer isto tako. Otvorila sam sve prostorije, možda je negdje unutra, ali ništa. Nigdje je nema.
Otišla sam spavati, misleći, možda ima neku akciju, pa će doći, jer mice tak odu, ove seoske, pa se vrate sa darovima ispred vrata.
Danas se spuštam dole, kako sam se probudila i jedva čekam vidjeti kako spava na svom krevetcu ispred, no ništa. Nema je.
I sad, dok ovo pišem, i pijem kavicu, vani se dani, mislim si, idem opet sve pregledati, možda se javi od nekud, možda došeće, možda se vrati.
Idem pogledati.
A što ako se ne vrati?
Ne znam. Žalosti me to. S jedne strane imala je totalnu slobodu, bila je sterilizirana, mogla je svugdje, jer ne možeš macu zatvoriti i misliti da će biti sretna. Vjerujem, ako im daš slobodu, da će tako biti bolje za njih. Ipak živimo na selu.
S druge strane, na selu postoje razne opasnosti vani, na koje ne možeš utjecati, osim ako ih ne zatvoriš i ne puštaš van, a to mi nije bila opcija, htjela sam da živi slobodno, u svom dvorištu.
Ne znam, možda se ipak pojavi.
E da.
Idem sada sve pregledati, probati ju pronaći i nahraniti. Možda je prespavala kod susjeda, ali javili bi mi da je tamo.
Nebum sad cmizdrila, možda ipak dođe, nadam se, čekam.
Micika ajde doma!