Kombijaner
Selila sam se točno sedam puta nakon rastave. Svaki puta kad se ukazala prilika za nekim boljim rješenjem, spakirala sam se i išla. Uglavnom je razlog bio ljepši stan, ne nužno jeftiniji. Već sama činjenica da si podstanar, nije baš neka bajka u četrdesetima, ali onda barem, kod mene, moralo je biti lijepo, novo, ugodno, toplo, domek vajb.
Najbitnije mi je bilo da namještaj nije iz sedamdesetih, da nema onaj prastari miris, ne daj bože po vlagi. Najveći problem prilikom selidbe je zapravo namještaj i ko bu to fural, nosil, raskapal, sklapal. O stresu da ne govorim.
Bila sam tak svojedobno u jednoj kućici u Prečkom, blizu Doma kulture, u prizemlju. Stan je bio tak tak, ali, nije imao rolete, bio je u prizemlju, bilo je jako hladno, sa svih strana, imao je jedino kuhinju namještenu i ta nije bila baš neka reprezentacija, ali u tom periodu, to je bilo najprihvatljivije.
Dvije sobe, dnevni s kuhinjom, kupaona, hodnik. Imao je ormare u sobama, i to je sve. Kupaona je bila obnovljena i ganz nova, to je isto must have. Sve drugo sam ja donijela. Dnevni krevet na razvlačenje, isto sam ga pokupila na njuškalu, dost jeftino, kupila sam bračni kreveti, onaj kaj se diže, a ispod je kutija, praktični, i krevete na kat, ganc nove, bijele za dječju sobu. Da, kupila sam i stol i stolice, i onaj neki ormarić za televizor. Zrihtala sam ja to, ok je bilo, sve je bilo čisto i uredno.
Mučilo me to kaj je u prizemlju, bez roleta. Još ajde u spavaćoj i dječjoj sobi, stavila sam zavjesu, iako nisam voljela zavjese, ali u dnevnoj, na tim ogromnim prozorima, iako sam stavila one rolo, lijepe zavjese, nije mi baš bilo svejedno. Kako god da sam ja to namjestila, nisam imala osjećaj doma.Tim više kaj je ta kuća imala jedan ulaz, a dva stana, taj dole u prizemlju i jedan na katu. Zajednički ulaz. Niti jedan dan mi nije bilo onak, lepo, vrlo brzo sam počela tražiti nekaj drugo.
Stan u kojem sam bila prije ovog, imao je komplet namještaj, pa sam sa selidbom bila jako brzo gotova. Sada, u ovom, imam hrpu svog namještaja, koji je novi i selidba nije izvediva tak brzo. Sve sam to ja sama, jer, nećeš nikog „zamarati“.
Jedne subote tako, ujutro, pijem ja kavicu, djeca su taj vikend bila kod tate, bilo je 7 ujutro, gledam njuškalo i pronađem, ganz novi, lepi, moderni stan, dost blizu. Zovem, javi se ženskica i ja njoj ispirčam celu priču, sluša ona mene i pita, Ana jesi to ti????
Prepoznamo se mi, s druge strane isto Ana, sestra od frendice od moje frendice, znale smo se mi, ali ja nisam imala njen broj telefona, da bi znala da je to ona.
I cap, velim ja njoj ja hoću taj stan, dogovorimo se mi, pita ona kad bi ti onda došla, ja velim pa danas odma. Međutim, trebala sam platiti jednu stanarinu odmah, plus jednu cijelu stanarinu kao polog. To je sad meni bil problem, nisam imala tu lovu, al' velim ja Ani, kao da imam sve, dolazim. Sva sreća, bio je kraj mjeseca, tak da ovom gazdi nisam niš dužna.
Osam sati je, ja se već pakiram, robu, ranjgle, ispraznila sam kupaonu, dječju sobu, sve po onim vrećama za smeće, paralelno, kak pakiram, tak zovem kombi prevoznike, tražim najpovoljnijeg, nekog tko može danas, odmah, biti na raspolaganju. U takvim super kaotičnim situacijama, uvijek sam imala i sreće, i hrabrosti, i snage, i svemir se poklapal nejverojatno. Nisam niti jedne sekunde mislila da ja to nebum mogla, stigla, da nebum našla kombi. Problem jedini je bil kaj je taj stan u koji idem, bil skroz namješten. Di bum ja s namještajem, nisam znala ujutro, oko 9, samo sam znala da ja idem. I da nemam za polog, ali ide se važno.
Zovem gazdu, da mu velim da selim. Pričamo mi tak, spomenem ja da idem danas, čim nađem prevoznika i čim prodam namještaj, ali sve bum ja to danas. Velim, sad budem stavila u oglasnik namještaj i sve bu to riješeno.
Zove on, nema dugo, veli, čuj, ja bi kupil tvoj namještaj. Ma da? A kaj bi ti uzel? Budem ja sad došel, pa bumo se dogovorili. Poklopi on, ja si mislim, viš kak ima svemira. Sad je već skoro 11 sati, našla sam i kombi. Pijem drugu kavicu, pauza u tijeku, dolazi gazda, a za njim i kombijaner.
Sednemo se mi troje, pijemo kavicu, kombijaner isto mladi čovek, ima dvoje dece.
Veli gazda, ja bi onda uzel od tebe, taj bračni krevet i stol i stolce, ovaj krevet na razvačenje iz dnevne i ormarić za televizor. Ja pitam, kaj ove krevete na kat ne trebaš? Veli, ne, imam za tu sobu namještaj.
Reko dobro, dogovorimo se mi za cijenu, vrlo prihvatljivu za mene, ipak je to novi namještaj, par mjeseci, plati on meni i veli da ide sad, da se vidimo popodne, kad sve spakiram i ispraznim. Jel' moram govoriti da sam u tom trenu imala za dva pologa, ne za jedan. Ode on. Ostanemo kombijaner i ja i zajedno nosimo te vreće, odnosno ja ih dovlačim do vrata, on nosi u kombi, ja trpam sve po redu u vreće, sretnaaa, imam sve. Sad još samo da se javi neko za krevete na kat i sve je riješeno.
Pauza opet, sedimo kombijaner i ja, pijemo, ovaj put rakijicu, spotrpano je sve kaj ide u kombi. Pitam ja kol'ko je onda prevoz i da to iskrca u novi stan, jer prva cijena je bila okvirno, dok ne vidi. Novi stan je udaljen kilometar i pol od ovog. Veli 200 maraka. Bil je em slobodan odmah i još najpovoljniji. Ipak tu nije bilo nikakvog velikog namještaja, imala sam komodicu malu i dva ladičara, ona koja idu ispod radnog stola, znači niš veliko. Ja reko, ok, super. Sad je već bilo pol jedan, zvoni telefon, pita neki čovjek za krevete na kat, hoće spustiti cijenu, ja se branim kak su novi kreveti i madraci, da su korišteni svaki drugi vikend, kak su deca bila i da ne spuštam cijenu. Sluša to kombijaner i veli, a di su vam ti kreveti na kat, ja reko, u sobi, mogu pogledati, možeš. Odemo mi tam, veli on, čujte, ja bi uzel te krevete na kat, ak nemate kupca. Oooo svemire, zvijezdo sjajna, sretnice, budalo. Jel vidiš kak imaš sreće... Dogovor je pao, uzima on krevete, meni ostaju dva madraca. To bum već nekak riješila.
Kombijaner veli, idem samo doma po alat, da raskopam krevete. Velim ja, ma di ćeš, pa ima mama alata kolko ti srce želi, ne trebaš gubiti vreme. Raskopal je kombijaner krevete, ja sam mu pomogla, spremila sam šerafe, onak lepo, zapakirala u vrećice iz Ikee, one sa zipom, zamotala podnice, i oblepila ih s trakom, isto tak i dugačke daske, sve lepo kak spada. On je to znosil u kombi i idemo mi na lokaciju. Veli on u kombiju, onda smo kvit, 200 eura je moja usluga, a 200 vaši kreveti na kat. Tad još nisu bili euri, ali tu negdje je bila cijena.
Na novoj lokaciji nema lifta, a stan je bil na trećem katu, znosil je on bome sve to gore sam, već je bilo tri vure, gladna ja, gladan on. Bilo mi ga je žal, velim ja, može ćevapi, bumo si pojeli, kad smo tak vredni bili. Veli on, može, hvala, baš sam se nateglil (misleći, možda, premalo mi je naplatil).
Jedemo mi ćevape, hrusta luk, imam u nekoj kutiji i pijaču, natočim nam gemište. Veli on sad još samo dovlečem madrace i to je to.
Madrace vam poklanjam, bili ste čovek, sve ste mi donesli, odma ste došli, pomogli ste mi puno.
Kombijaner je ofkors prihvatil moju ponudu, uz ogromni osmjeh, odma je zval ženu, veli kupil sam deci krevete. Znaš kak su lepi. Povoljno. I ja sam bila sretna isto kao i on. I ja sam napravila dobro djelo. Isto kao i on. Taj dan se svemir poklopil baš lepo.
E da.
Kak god misliš da je nekaj teško, je, imaš praf, teško je, ali ak zapneš ko sivonja, sve se nekak izbalansira.
U tom, novom stanu, je bilo baš lepo, ugodno, toplo i domek vajb.