Prva postava
Doselili smo davne 79. u taj najbolji kvart u Zagrebu. Ne sjećam se baš tog dana, ali se sjećam da smo ušli u prazan stan sa zelenom kuhinjom. Prvih dana nas je bilo malo u zgradi, imala sam četiri godine. Sjećam se da me već sa pet mama slala u Koku, obližnji dućan, po jaja i mleko u vrećicama, sjećam se da je taj frižider z mlekom uvek „smrdil“ po skiseljenom mleku, a imal je i pećene piceke taj dućan, sjećam se da je tata išao na kavicu u Ž caffe bar sa svojim kumom Rudijem, sjećam se da je preko puta moje bila velika bijela zgrada, sjećam se tamo dućana za namještaj, gdje sam svako malo odlazila pozdraviti tetu Slavicu, ona je bila poslovođa tog dućana, imala je uvek kratku rudlavu kosu, volila sam ju, a volila sam i namještaj, dala mi je da se legnem na sve krevete tam, i da pogledam sve ormariće, dala bi mi blok i posjela za najljepši radni stol i ja bi crtala njoj.
Sjećam se da je preko puta Koke bila isto velika siva zgrada, zvali smo ju Štenge. Gore na štengama je bil Unikonzum. Na štengama je, na drugom kraju zgrade, bila i doktorica i zubarica, ona zubarica sa velikim crnim madežom na licu, nje sam se bojala ko vraga, izvadila mi je četiri zuba bezveze, nije ona baš bila za rad s decom. Sjećam se, odlazaka u vrtić u Tijardovićevu, putem je bio kiosk, tamo je radila teta Ana, najdivnije stvorenje na svijetu, imala je duboki glas, čik uvek, kratku kosu i osmjeh veličanstven, pogotovo kad sam ja došla. Razgovarala je z menom ko da sam ja velika.
Mogu ući kod tebe unutra?
Hodi milo, digla se, otvorila bočna vrata i pustila bi me u carstvo kioska. Uzmi si bazooku, slobodno.
Imala je i one tanke lizaljke i bananko, uvijek mi je dala nekaj, a miris tog kioska i dan danas mogu osjetiti, kad zatvorim oči. I tetu Anu vidim kao da je tu i čujem ju.
Sjećam se i vrtića u Tijardovićevoj, i moje tete Višnje i tete Ane. Sjećam se i tete Radice, ona je bila mom bratu teta. Bili smo smješteni na katu tog novog vrtića, to je bio najljepši vrtić u kvartu, jer je bil novi. Teta Višnja je stanovala odmah preko puta, i teta Radica. Teta Višnja još stanuje u kvartu. Uvijek nasmijana, kad god ju vidim.
Sjećam se svog ulaza i gotovo cele prve postave stanara, pa čak i podosta starih stanara iz okolnih ulaza. Sjećam se da je bilo jaaako puno klinaca u kvartu, ipak smo imali tri vrtića i dvije škole. Sjećam se parka i igranja ispod breze, odma teti Maci pod prozorom, nikad ona nije na nas vikala, nikad nas nije terala, a uvijek bi nam davala vode kad bi bili žedni, onak' prek prozora, da ne moramo ići gore. Na petom katu je bila Sandra, kasnije je došla i Belma, to su bile frendice. Na četvtom katu su bile dve sestre, Nataša i Maja, one su bile uzor, malo starije od mene, tada se činilo puno starije, danas više ne. Uvijek sam ih gledala kak su sređene, našminkane, kak imaju frizure, kak imaju dečke. Na trećem katu je bil Darko, odmah ispod nas, pa smo kroz balkon, sa špagom mijenjali igračke, oni su nam bili i dvojnici na telefonu. Na drugom katu su bili Špagnut i Lasić, oni su isto bili malo stariji od mene, sjećam se da sam se bojala tog Lasića, Dario se zval i bil je jako visok. Bili su tu i Barići, dva buraza, malo mlađa od mene, a na prvom su bile Ivana i Vanja, svije sestre, pa Marijan i njegova sestra. U prizemlju je bil Božo i njegova sestra, i Gordan, sin od tete Mace. Sjećam se i, tada već starog suseda Kunštića, Božin deda, koji je znal po cele dane sjediti na klupici pored nas. Sunčal se je u bijeloj potkošulji. I on je bil dobar prema djeci. I njegova žena. Sjećam se da nas je jedino sused s prvog kata uvijek teral da se maknemo iz parka, valjda se zato i ne sjećam kak su se svala njegova deca, zapravo samo se sjećam sina Hrvoja, i imal je dve sestre.
Kad sam već bila malo starija, sjećam se i starog placa, kam smo išli svaku subotu prije vikse.
Sjećam se i onih teta iz knjižnice, tam sam isto znala visiti. I one su znale mene. Sjećam se da je jedne godine na izlogu visila moja pjesma, dugo je visila, jer je počelo proljeće. Imali smo literarnu grupu u školi , pa su nam dali zadatak da napišemo nešto o proljeću, pa će oni izabrati rad koji će visiti u izlogu knjižnice, cijelo proljeće. Tada sam već bila velika, imala sam deset godina, i moj literarni rad „Visibaba“ u izlogu knjižnice. Ooo kak sam si bila važna.
Pognute je glave
Stidljiva je znam
U vazi kad stoji
Glavom viri van
Ana Žalac,IVd
Sjećam se i osnovne škole i svih tih ljudi i profesora. Sjećam se i Drageca, direktora škole, on je bil šepav, jedna noga mu je bila dost kraća, a njegova žena je delala z mojom mamom. Znal je on čija sam ja. Sjećam se i zbora di sam pjevala. Sjećam se tih starijih cura u zboru, sve su mi bile zgodne, starije, onaj filing kad bum ja tak... Sjećam se i nastupa za dan škole, tema je bila Afrika. Sjećam se još od tada, iz zbora, i Lidije i Vlatke, a Vlatka je bila kćer od tete Ane iz kioska. Sjećam se da mi je baš bilo drago da i nju poznam. A Lidija je još u kvartu, najljepša baka koju znam, a zgleda ko curica. One su bile osmašice, a ja klinka. Sjećam se i Vere, ona nam je bila pionirka, čuvala nas je u boravku, dok su učiteljice pile kavu. I Vera je bila u zboru. Bila sam si sva važna kad bi te „starije“ curke pričale s nama klinkama.
Išla sam na razne školske aktivnosti, zbor, folklor, dramska, literarna, foto grupa, makrame i keramika. Nisam baš nikad bila za matematiku, al' ove stvari sam obožavala. Sjećam se i tehničkog, to mi je bio najdraži predmet, sad kad razmislim, ima nekaj u tome, ipak sam pločice nalepila. Da,profesorica iz tehničkog Matica Dijana. Tak isto nježna ženica. Uvijek mi je dala slobodu, trebali smo napraviti rašpicu od šperploče, i brzo sam ja to napravila, to mi nije bilo tak napeto, ja sam htjela napraviti kavez za hrčka. Veli ona, super Ana, ali nemamo toliko šperploče u školi, ma nema veze, budem ja rekla tati da donese, dobro, neka donese, to je bil prvi projekt koji smo radili skupa, mimo škole. Ja bi znala doći u drugi turnus, kad je ona, pa bi u kabinetu radila svoje maštarije.
A sjećam se i onog bradatog lika iz likovnog, vidiš, ne sjećam se kak se zval. On mi je spekel tol'ko mojih uradaka od gline, čudo jedno, videl je da bi ja dan i noć bila kod te peći. Imal je hrpu gline u kabinetu, na likovnom smo tak malo dobili te gline da ti splasne kreativa, pa sam se onda zato i upisala na keramiku, tak da mogu puno više. Poslije sam išla i na foto grupu, on je to vodil isto.
Sjećam se da mi niš nije bilo teško, baš sam uživala.
Sjećam se da je tada baš bilo jako lepo, nekak smo se više družili svi skupa, točno si znal ko je iz Prečkog.
Još više smo se svi povezali devedesetih, u podrumu, dole, u ulazu. Imali smo i atomsko sklonište, al' naš ulaz je išal u podrum rađe. Dole se spavalo, jelo, družilo, sjećam se da nas nije baš nekaj pretjerano bilo strah. Valjda su tak starci nama objasnili. Slušal se radio dole, i one pjesme, pa smo zavijali Moju domovinu...
Sjećam se i sanjkanja na livadi, tam di je sad šoping, a i u vrtiću u Tijardovićevoj je bil breg jedan.
Minglali smo bezbrižno po kvartu, puno bezbrižnije nego danas.
Puno ljudi više nema, mladi su odselili, neki su se i vratili u kvart, neki nikad nisu otišli iz kvarta.
Ali se sjećam. I to rado se sjećam. Uvijek rado sretneš te ljude, iz prve postave.
Ne, ne, nisam ja iz prve prvcate postave, mi smo došli tek 79., puno prije je Prečko postojalo, ali ovo je prva postava iz moje glave, ono kaj je meni bila prva postava, ljudi kojih se ja sjećam. Sjećam se i prve puse kod jednog bora u kvartu, tam je još uvek, bor, ne čovek.
I žal ti je kad neko ode, kad čuješ tužnu vijest, gdje god bio. Jer svaki taj Prečkanac je ostavil neki trag. Bilo kakav, al' ga se sjećaš.
E da.
Prečko je uvijek bil nekak napredniji kvart, veliki, prvi šoping centar, pa CAOP, pa najbolji čevapi, pizzeria Gigi, najbolja pizza, poznati sportaši, poznati pjevači, bendovi, poznati folklorni ansambl, arhitektonski tada najmodernija škola, pa i crkva je bila moderna, s onim krovom, pa Kocka i sva događanja na Kocki, a tek kad je tramvaj došal u kvart, bogek mili, centar svijeta.
Prečko, sve sami dobri dečki i puce.