Glavnina moje kuće za življenje je gotova, imam sve osnovno za život i više od toga. Postoji sad tu još jedna kuća, veća od ove moje, nasuprot ove moje, to je nekada bila gospodarska kuća. Ima tri velike prostorije, svaka po cca 20 m2 i još toliko u potkrovlju. Lepi je to prostor. Dalo bi se tu napraviti sve kaj sam si zamislila, sve kaj vidim. A vidim puno. I vidim sve ružičasto, ne doslovno, nego kao sve je gotovo i sve funkcionira. Sada već znam kako i gdje kaj staviti, kako urediti. Veliki je to projekt.
Prvo treba provjeriti koliko je stabilna ta kuća, da li negdje treba pojačanje, onda treba napraviti novi krov, isti kao i na mom kučerku, onda treba provući instalacije za struju i vodu, onda, srediti podove, napraviti glazure, odrediti gdje će biti prozori, jer ovi postojeći su jako mali, zatim pogletati sve zidove, dobra izolacija i sve je spremno za mali dom u koje bih primila drage stare ljude, koji nemaju kuda i za koje se nema tko brinuti. Prvenstveno mislim na onaj period života kada starci dođu u te godine da ne mogu sami. Svi današnji „mladi“ imaju svoje živote, dosta teško je brinuti se o starcima, tko može roditelje smjesti u dom, pa ih posjećuju kad god imaju priliku. Rijetko tko može uzeti roditelje k sebi doma, jer su po cijele dane na poslu, skaču za klincima, razvoze ih gdje treba.
Duboko u meni je urezano da se moram brinuti. I htjela bi da im je lijepo. Kuhala bi im, prala veš, vozila gdje treba, frizirala ih, rezala nokte, sve, sve kaj treba. Išla bi s njima doktoru, išli bi na izlete, imali bi razna druženja, vježbali bi, imali bi razne zanimacije. I da se osjećaju korisno, ženske bi mijesile rezance, radile njoke, crtali bi, pisali, pjevali, plesali.
Žao mi je tih starih, koji su usamljeni, nemoćni.
Velika je to obaveza, ali važna za društvo.
Jednom sam upoznala jednu gospođu, svojih osamdeset i kusur godina. Došla je popraviti tlakomjer. Jedva je ušla u radnju, imala je i onu hodalicu, odnosno guralicu za koju se pridržavala, otvorila sam joj vrata i smjestila ju unutra, izvadila tlakomjer i posjela ju. Ona je strpljivo čekala, i tu i tamo nešto prozborila. Osjetila sam da je tužna.
Pitam, gospođo a kaj ste tužna, kaj se desilo?
Jooj milo, mi stari, nas niko neće, sve sam dala deci i sad ne pitaju za mene.
Pa kak ne pitaju, valjda su zauzeti svojim životom.
Kćer mi ima osmero dece, živi u Virovitici, a ja u Zagrebu, nema vam ona vremena doći u Zagreb. Znate, skupo je to, nemre decu ostaviti, razumijem ja to, ali sam usamljena. Sin pak živi u Njemački, dođe on jednom na godinu, pošalje mi koji dinar, ali ja vam sve moram sama. Muž mi je umro prije dvadeset godina, bil je bolestan. A šta ćete, to vam je život.
Pa kaj nejdete vi kod kćerke u Viroviticu, bilo bi vam lakše.
Išla bi ja da ona oće, ali neće. Veli nema mjesta. A ja vam ne trebam puno, znate, ja bi bila dobra, samo jedan krevetac, ne mora biti ni sobica. Samo da sam z njima. Bi tu decu videla barem. Živiš celi život za svoju decu, jedva čekaš unuke i onda ih ne vidiš praktički. Odrastu i odu.
Počela je plakati, onak nježno, slatka bakica.
A jel blizu tu stanujete?
Ma tu sam vam ja odma malo niže u ulici. Išla sam pješice, lakše mi je, znate, s tom guralicom, bojim se da ne padnem, a u tramvaj nemrems tim, dok se sprtim već bu ovaj vrata zatvoril.
A imate neke susjede, prijateljice, jel se družite s kim?
Sve je to pomrlo. Ima jedna suseda, al' ta je u krevetu, nejde nikam, dolazi joj kćer svaki dan. Al' isto je sama. Odem nekad k njoj pa si malo popričamo.
Briše nos bakica i suze.
Popravila sam joj tlakomjer i spremam ga u kutiju i onda u njenu torbu koja visi na guralu, ima malu kukicu, tak da dok gura, da ne mora još i torbu držati.
Oćete da idemo na kavicu sad?
U tom trenutku iz očiju bljesne iskra, ličeko mekano se rastegnulo u osmjeh i sve zube mi je pokazala.
Kaj bi išli s menom na kavicu, isusek, ja bi išla.
Evo ima tu blizu, ne moramo ni preko ceste, imam slastičarna, idemo, budemo se sjeli kratko.
Nije pila kavicu, popila si je gusti sok sa šlagom, to me pljusnulo natrag u ranije doba kad smo znali to naručivati, poslije bi mi bilo zlo, ali bakici je to baš pasalo. I kremšnitu si je pojela.
Ispričala mi je cijeli život, misliš, to bude trajalo, ali nisam ni trepnula, već je bilo gotovo.
Život vam prođe za čas gospođo moja, još nekak do udaje, a onda kaj da vam neko krade godine, samo juriš, ni ne okreneš se, evo već osamdeset. Ja sam vam delala u ljekarni, bila sam magistra, lepi posel sam imala, od početka do kraja u istoj ljekarni, znate, znala sam celu Maksimirsku ljude. I njihovu decu i unuke. Nekad je tu u Maksimirskoj bilo puno majstora, bila je postolarka, umrla je i ona, bil je tu evo frizer, i krojač i urar, gospon Lebarović, sve vam je to moja generacija. I još su živi, gospon Jura je krojač, tak lepa odela dela, za muške, još uvek dela, onda gospon Dragec, on je bil frizer i još je živ, al on ne dela, samo dođe pogledati, i urar još dela, jedino je gospođa Tereza, postolarka umrla, k njoj sam uvek išla cipele potumplati. Pa evo i vaš tata je dugo u Maksimirskoj, i on ješ dela, vidim, a bil je prije tam u dvorištu blizu postolarke, kaj ne. A tam je unutra u dvorištu bil i gospon stolar.
Znam, kod njega sam s tatom dolazila ko mala, moj tata je stolar i onda bi vikendom dolazil kod gospona Starine, koristil je njegovu radionu, pa sam visila tam s njim, a gospođa Tereza bi uvijek imala bombone za djecu. I još je bila tam mama od Kruške, pjevača, nju bi uvek videla na prozoru prizemnog stana, bila je baš vesela ženska.
A kak se vi zovete?
Ljerka. A vi?
Ja sam Ana.
Joj, ko moja kćer. Lepo. Lepo mi je z vama sedeti gospođo Ana.
Vidim da se pakira.
A kam idete sad gospođo Ljerka?
Idem još do placa, bum se prošetala, lepi je dan, pa si zemem malo tak povrća i komadičak mesa, ne treba meni puno, kaj ja pojedem, ko vrabac.
Oćete da vam ja idem na plac?
A nee, ne, fala lepa, idem ja polako, bum pozdravila Lebarovića, i Juru i Drageca, pa na Kvatriću isto imam jednu gospođu, kaj k njoj idem dugo već, kod nje kupujem sve. Znate, brže mi prođe dan.
Onda polako, uživajte, čuvajte se i dojdite ak ste za kavicu budem ja našla vremena.
Milo, fala vam, ni ne znate kak ste mi ulepšali dan. Nama starima to puno znači. A mladi furt jurnjaju. Ne razmeju oni to, misle da buju večito mladi. Figu frišku. Sam bog da sam zdrava, pa mogu. Al' za dušu nema lijeka, ja znam, sam delala u ljekarni, samo osmjeh i malo lepih reči.
I ode Ljerka ma plac. Slatka, ima tenisice na nogama.
Još i danas, svaki dan ujutro piju kavu i Dragec, i Jura i moj tata, tam u Maksimirskoj, imaju posla, to ih drži.
A imam i ja posla bogme. Novi projekti u planu, skice napravljene. Samo treba imati sredstva.
Bum danas loto odigrala, jer ko ne igra i ko ne vjeruje, nemre vidjeti ružičasto.
E da.
Moj „hotel“ za starije ima i ime.
GeriAna