Svaka malo jača emocija, bila dobra, bila loša, vesela, tužna, kod mene izaziva rijetko veselu crijevnu reakciju.
Kad idem na put, neki važni događaji, svadbe, sprovodi. Skužila sam i da mi smeta gluten, pa uglavom koristim neka zamjenska brašna. Pir je izvrstan. Od njega nemam nikakva nekontrolirajuća iznenađenja.
No ovaj put nije bilo ništa od toga. Samo obična crijevna viroza. I znaš proceduru, prošli smo to, doma si, nejdeš nikuda, jedeš dvopek, čaj, ajmpren juhica, neko dobro štivo i pozicioniraš se vrlo blizu wc-a. Pa dok ne prođe. Ali to je trajalo. Jedno četiri dana.
Zovem doktoricu veli ona, ne bi vam gospođo bilo loše uzeti rehidromix i aktivni ugljen, znate, bude se možda malo smirilo.
To ja doma tada nisam imala. Sad imam redovito.
Znači nisam to imala doma. Ok. Treba otići u nabavku.
Bila je zima. Jutarnje rituale sam obavila i ove dodatne, toaletne, oblačim se i nemam puno do apoteke. Idem pa kud puklo. Hrabro.
Štrample, taice, tople gležnjače, majica, vesta, jakna, kapa, komplet. Dobro sam, sve je mirno, ide gospođa. Za svaki slučaj imam mokre maramice.
Stazicom do trgića, u kvartu gdje sam tada bila, nema puno, možda 600 metara, ali ipak, ne izazivam vraga, idem autom. Parkam se vrlo blizu apoteke. Da ne bi bilo.
U apoteci red, bilo je sigurno pet ljudi ipred mene, sezona viroza. Držim se hrabro, ne želim ni misliti. Maske su još bile obavezne po tim nekim ustanovama.
Jedan manje, super, još četiri ispred mene. I drugi odlazi, još tri. Milina. Bog bogova.
Treći je na redu, iza mene je došlo još dvoje.
Molim se u sebi. Jer znam se, znam kak to ide kod mene. Kojom brzinom. Počinjem razmišljati o tome. Počinjem cupkati. Počinje nervoso. Čujem lagani krulj u želucu. Kratko, ali se čuje. Budi se psina. Hebo ti pas .ater, pa ne bu valjda...
Treći odlazi, bila sam šesta, sad sam ja treća, sad će to. Samo da ne krene ovo.
Jedna još ispred mene. Jupi. Uspjela sam. Bravo Ana. Možeš. Nemoj misliti. Nemoj misliti. Nemoj misliti. Izdrži. Stisni.
Baba razvlači, ima osamstopedesettisuća papira. To mi je bio triger. A i te babe, apotekarke, magistre, kaj rade, fine, mile, tihe, usporene.
U meni kipi vulkan. Osjećam da ide erupcija. Osjećam one bolne grčeve, osjećam da više nemam kontrolu, nisam svoga tela gospodar.
Navala vrućine ispod svih tih naslaga robe. Ispod pazuha mokro, kosa ispod kape mokra, otkopčavam jaknu, skidam kapu. Mislim si, prokleti valunzi, jebem ti tu robetinu. Hladan znoj me oblio u milisekundi stotinke. Baba ispred mene konačno plaća, ajde Ana, još malo samo i na konju si. Ak treba nek ti pobjegne u autu, buš oprala. Ma nije to niš. Idemo. Razvali.
Huraaaaaa, evo me, prva sam, na redu sam. Kakva erupcija emocija sreće i ponosa. Poskočila bi da mogu.
Veli magistra, dobar dan gospođo, izvolite.
Dobar dan,
procvilim,.......
krulj, kruuuulj, krulj, brrruulj.
Ništa hvala (proplačem najtiše).
Jedva sam izgovorila. Okrećem se, hvala bogu da imam masku, malenim sićušnim koracima, kao japankice u onim svojim haljama i klompicama. Odlazim prema vratima. Stišćem sve kaj mogu. A ne mogu puno. Ne daj bože zakoraknuti onak zapraf, muški. Znaš ono kad rukom pokušaš ušutkati prdec ili kad ti se jako kaka pa dodatno rukom stisneš do wc-a. E. Pa to nekad pomogne. Ali ako ja to tak z rukom primim onda će svi znati da se meni kaka. Pa to nebu nikak zgledalo. Ipak sam ja fina ženskica. Ovak bez ruke na riti nemaju dokaza. Da sam se barem sjetila telefon metnuti na uho, kao, moram se hitno javit pa zato idem van iz apoteke, bez da sam ikaj kupila. Ali čekaj, ak se moram hitno javit, zakaj onda hodam po japanski i tak sporo.. Ta četri metra do izlaza su bila ko maraton. Enivejz....
...između njenog i mojeg dobar dana, srušilo se sveee.
Topla, gotovo vruća, rijetka, vodenkasta lava pronašla je svoj put.
Štramplicama i tajčicama sve do dole, skup s mirisima, koji su svjetlosnom brzinom okupirali apotekicu. Osjetila sam ja poglede, onak s leđa, preostalih jadnika u apoteci, koji su morali dočekati svoj red u tim uvjetima.
Izlazim van i pazi, sad ja važno produžujem korak. E tu sam ga za..bala. To je bio skroooz krivi potez, skroz krivi. Trebala sam nastaviti po japanski. Mic po mic do auta.
Sada sam već osjetila bljuzgu, s unutarnje strane gležnjačica. Gledam iza sebe...da slučajno ne ostavljam tragove. I odlazim, filmski.
I onda je stalo sve. Oluja je prošla. Kod auta. Kao poslije tuče. Mir i tišina. Skroz onak lepo, spokojno i bolesno mirno, sablasno mirno, sajkik mirno. U meni praznina. Doslovno je sve vani.
Ja i moje sranje sjedamo u auto, na neku vrećicu koju sam tam našla nutra. Totalno poniženo, bespomoćno, jadno, smrdljivo.
Pali pilu, ajmo posranka domeka, lepo si se pokazala, baš za pamćenje.
Sve skupa, komplet, u kupaonu, pod tuš, u veš mašinu i tako redom, gležnjače sam bacila.
Trebala sam misliti na nekaj drugo, a ne kak je gužva, kak su spori. Trebala sam misliti kak je sve lepo, kak bu uskoro proljeće i to...
I bilo je to meni smiješno poslije. Mislila sam si, boli te đon, doma si, a oni luftaju apotekicu. Ajde, barem su imali maskice. Maske nisu padale, to je ziher.
I sigurno su me zapamtili. Nisam više išla tamo. Ima i drugih apoteka. Sve je to isto sranje, kak se ono veli.
Inače nisam čangrizava, mogu čekati kolko god treba, nađem si zanimaciju. I tete u apotekama su ok. Nisu babe, nježne, tihe, usporene, ni to mi ne smeta inače. I ljudi ispred mene su ljudi, ne babe, to je bilo tak u mojoj glavi dok sam kipila. Onda obično daješ krasne nadimke ljudima i psuješ sve po spisku.
E da...
Smijeh je najbolji lijek za sve, osim kad imaš proljef.
Tak vele uspješni. I još vele sve je u glavi.
E pa nije. Kad je sranje, sranje je. Tu nemreš puno. Nikakva glava te nemre spasiti.
Samo japanskim koračićima do prvog šekreta. Stari moj, onda si bog bogova. Onda si kralj na tronu.
Onda si glavna faca.