Moj jedan dan, od kada sam doma, a ima tome već puna tri mjeseca, izgleda ovako.
Idem jako rano spavati pa se i budim jako rano, već u pola pet.
Mrkli mrak je vani. Ponekad minus, ponekad plus, ali svaki dan je plus u glavi.
To jednostavno izabereš. Nevjerojatno je koliko stvari imaš na biranje, besplatno, autosugestivno. Kad to spoznaš lakše je, postaješ gospodar svojih misli, režiraš svoj dan, slažeš scenografiju, uređuješ priču, stvaraš likove.
Do pola šest, u miru i tišini, planiram, ponekad to napravim prije spavanja, ali većinom ujutro. Navečer uglavnom napravim popis radnji koje moram, pa onda koje bi htjela i posložim si prioritete.
Ujutro onda prolazim kroz tu listu i kreiram dan. To je meni odličan pristup, jer, počela sam zaboravljati stvari, a papir sve trpi.
Uvijek ima uletavajućih, neplaniranih dodataka danu, ali onda se prilagodiš, uvijek ima mjesta, bitno i manje bitno.
Onda odlazim do onih lampica, one dvije zelene, u kuhinji, biram dugu i dok se ona kuha, obavljam kupaonu i sve što ide s tim.
U ogledalu se nakesim gospođi i malo si popričamo, počešljam kosu i u šest kavica.
Vježbe za kičmu napravim prije kave.
Yuki me prati u stopu. I do kave i do kupaone i strpljivo čeka. Uz kavicu uglavnom čitam vijesti, pregledavam stranice za posao, šaljem molbe. Yuki jede, pije pa sjedne pored mene i čeka. Zna da poslije kave idemo van. Micika u isto vrijeme jede, ali ona je već vani, ima svoje rituale. Nemreš ti mačku ukalupiti.
Sedam sati, vani smo, Yuki i Micika divljaju, trče, valjaju se jedna po drugoj, a ja odlazim do onog mjesta u dvorištu gdje fotkam jednu te istu fotku, skoro svaki dan. Nekada i više puta, ovisi o prirodnim pogodnostima i nepogodnostima. Taj spot na dvorištu mi je postao navika, rekla bih, i ovisnost. Tamo potvrđujem sreću i zahvalnost kaj sam se probudila, kaj vidim, kaj postoje takvi prizori. Neki mir. Vjerojatno bi puno ljudi reklo, ova je pukla, a ja znam da mnogi grle stabla, ostavljaju sve i odlaze u prirodu, nastanjuju se u ručno isklesanim kolibama i žive svoju sreću. I ne treba suditi nikome, samo pusti i okreni se sebi.
Onda još malo prošetamo i oko pola osam kreće akcija. Doručak, odlazak u dućan, stavljam veš u mašinu, sredim malo po doma, pa druga kava kod Marice i priprema ručka.
I kava kod Marice je sada već tradicija. Jer sam doma, jer mogu.
Ručam uglavnom oko podneva. Odmah nakon idem prošetati. Kažu uspješni, ne leći poslije obroka, treba protegnuti noge, da se ta hrana spusti na mjesto.
Sada je već jedan sat. Obično se ispružim, čitam, pišem, slušam podcaste, gledam tv, montiram filmiće, pečem kolače, ovisi o trenutnom raspoloženju. Rijetko zaspim. Punim baterije.
U to vrijeme, od jedan do pola četiri, obično i slikam, crtam, izrađujem neke ukrasne predmete. Imam vrijeme za sve kaj volim i igram se.
Pola četiri, četiri smo vani, uvijek ima nekog posla u dvorištu, evo neki dan sam prala terasu. Najčešće ide i treća kavica, kod Marice, uglavnom se cerekamo. Volim slušati njene priče iz života. Volim taj domaći dijalekt, upijam svaku riječ. Nedavno sam posjetila frendicu u Karlovcu koja je preselila tamo, udala se tamo. Totalno je pokupila govor i naglaske i sve. Kao da nije nikada živjela u Zagrebu. Baš me zanima jel budem i ja tak.
Ponekad idemo prošetati Marička i ja. Ona ne može brzo, idemo polako i taman dovoljno.
Već oko pet je mrak, povlačim se doma i dovršavam kaj sam planirala. Slažem neku večericu, igram se u kuhinji. Čujem se s djecom. Oko pola sedam tuširanje i već u osam sam u krevetu. U devet spavanje.
To je uglavnom tako kada sam doma, bez obaveza, cijeli dan, zimi. Jaaaaako puno vremena. Kada je tako, nema tu koji je dan u tjednu, svaki dan je vikend, jedini dan kad moraš paziti je utorak, paziti da ne zaboraviš odnijeti kantu sa smećem, dole, na početak ulice. Sve ostalo je vikend. Sve je laganini, sve je usporeno i sve je opcionalno. I gledam na to kao na poklonjeni duži godišnji, dok ne krenem opet delat. Gledam na to kao nagradu za dosadašnji rad. Kao cool sam.
Danas je neuobičajen dan.
Veliki dan za mene. Dan D. Još jedna stepenica me dijeli od još jednog uspjeha. Ili neuspjeha. Vidjet ćemo. U svakom slučaju sam spremna.
Imam razgovor za posao.
Danas imam onaj, konačno, ozbiljniji razgovor za posao. Nakon tri mjeseca. Drugi krug. Riješila sam i testove i online razgovor i sada uživo.
Čim dignem priču na mreže, idem oprati kosu, fenirati, zrihtati se, ponoviti gradivo, pročitati još par informacija o kompaniji i uputiti se.
Imam dobar osjećaj, ne bojim se, nemam tremu, samo idem. Sve do sada, u komunikaciji sa njima, mi se sviđa. Ima i glavu i rep, vrlo su uspješni, odaju neku sigurnost, stabilni. Konkretni, transparentni. To što se od mene traži znam. Radila sam to već prije. Ono što ne znam, naučit ću. Uvjeti su više nego odlični za današnje prilike.
Čekala sam dugo, tražila sam dugo i mislim da je vrijeme da dobijem taj posao.
Puno dragih ljudi, prijatelja i poznanika me je zvalo u ova tri mjeseca i upućivali me na razne poslove. Tražili su samnom, nudili rješenja, nudili razne poslove. Pomagali mi. I to treba cijeniti. I hvala svima. Fakat.
Ne, ne, ni ovaj posao nisam sama pronašla, prijateljica mi je javila za taj oglas i ponukala me da se javim. I opet kažem, nikad nisi sam, prilika ima, ima ljudi koji znaju što možeš, što znaš i koliko vrijediš. A to je velika stvar. Samo trebaš pustiti glas. Nikad ne znaš iza kojeg ugla leži zeko.
I bez očekivanja, neopterećeno idem.
I iako imam dobar feeling, neću biti tužna ako ne dobijem. Bit će drugih prilika. Znaš ono, ideš, padneš, digneš se, popraviš krunu i ideš dalje.
Bez očekivanja si oslobođen tuge.
A sve što dođe, sve što dobiješ, prihvati i cijeni.
E da.
Nemoj se bojati, nemoj previše uzimati k srcu, cijeni sebe i glavu gore. Strah te koči, strah ti neda naprijed.
Malo hrabrosti, malo ludosti i malo sreće.
Poklopit će se baš onda kada treba.
Pa kaj nije tak?