Od prvoga dana, od kupnje kuće, od samoga početka, svaku misao i svaku odluku i svaki problem, sva razmišljanja, sve prepreke i ideje samnom je prolazilo dvoje ljudi.
Bobica i Zlatkić.
O pomoći i podršci da i ne govorim. I ne znam uopće odakle bih počela. Sve ono što je tata fizički samnom radio i stvarao imalo je itekako moralnu, stručnu, konkretnu, savjetima ispunjenu pozadinu od strane Zlatkića i Bobe. A, vjerujte mi, to je nemjerljivo.
Uvijek su me poslušali, sve kaj sam izlagala, o čemu razmišljala i suptilno, a ponekad i crtežima, ponudili rješenje. Pri tome nisu očekivali da ću ga prihvatiti, niti su me osuđivali ako ne prihvatim, samo su me filali svojim iskustvima.
Količina njihove involviranosti u cijeli projekt kuća, proteže se do te mjere da sam ja za svaku svoju odluku, predradnju i nedoumicu došla kod njih i sjedila i slušala i upijala iskustva i tražila savjet. Jer, Zlatkić je svojim rukama sagradio cijelo jedno carstvo u Moslavini, prolazio je prepreke koje su mu se nametale i svaki slobodni trenutak odlazio i boravio tamo. Pričao mi je da bi radio cijeli dan i poslije posla jurio u Moslavinu i fizički radio do mraka, pa opet ujutro na posao i tako godinama. Vuče te srce. Snagu ti daje ljubaf.
Zlatkić je zapravo gospon Zlatko, visoko obrazovan, cjeloživotni sportaš, fajter i domoljub, Čovjek, a Bobica je Gospođa Božena, jedna predraga osoba, plemenita, nenametljiva, puna ljubavi, razumijevanja, vredna, meni je pristupila skroz majčinski, veselila se svakom mom koraku, kao i Zlatko, prošla je svakojake životne neprilike i ostala jaka, svoja, jako puno čita, vježba svaki dan, hoda. I ona je fajterica. Puno sam od njih naučila i preuzela. Skromni su i štedljivi, ne razbacuju se, a imaju sve.
Ja ih zovem Bobica i Zlatkić jer ih volim.
Zlatko je ranije jedno vrijeme bio rukometni trener u Sisku. I taj trenerski pristup ima i danas.
Za svaku moju nedoumicu, Zlatkić vadi svoju bilježnicu, koja stoji ispod malog stolića u dnevnom boravku, i crta mi, približava mi vizualno kak bi nekaj moglo.
Totalno je oragniziran. Gleda, ne par, nego desetak koraka unaprijed, i vidiš da trenerski prenosi svoje znanje. I nije se nametao, pustio bi mene da izverglam svoje, predložio bi par ideja i pustio da to u meni prokuha, pa bi mi zajedno razglabali, a Bobica bi nas pustila i otišla u kuhinju stvoriti neku deliciju za klopu. Onda kada bi ja došla drugi put kod njih, ispostavilo se da je tak bilo najbolje. Tak kak je Zlatkić predložil.
Nacrtali smo se mi jedno drugom nacrta, kat, prizemlje, kupaona, štenge, di bude kaj, kako ovo, kako ono..
I nikada nisam niti u jednom trenutku osjetila da im dosađujem. Kad dođem kod njih došla sam doma.
Na katu su se sobe već poknaufale, već je bilo namješteno. Kroz razgovor i razmišljanja, a čekajući vodoinstalatera, kujemo planove za prizemne radove, uz čaj i narezano voće, u dnevnom boravku. Zlatkić, Bobica i ja.
Nisam još bila preselila, još uvijek sam podstanar u preskupoj garsonjeri u Zagrebu, i svako malo sam kod Bobe i Zlatkića, jer oni sredinom ožujka odlaze u Moslavinu i onda se rjeđe vidimo.
Namjera je što prije preseliti, ali uređivati kuću i plaćati podstanarstvo ne ide. Ide, ali sporo. Osim toga zima je, nemam wc u kući, sve i da hoću preseliti, moram na poljski.
Veli Zlatko meni jedan dan, i ne samo jedan dan, puno puta, Anči, pa kad ti dođe majstor za vodu, nek ti spoji i gore odvod i dovod da imaš danas sutra gore wc. To ti je prvo, onda se možeš preseliti i nisi podstanar i prije ćeš si zgotoviti. Ja to nisam imala ni u peti. Ja sam samo vidjela trošak. Kaj će mi dva wc-a u maloj hiži, kolko koštaju dve školjke, ne želim obične, želim mono blok, jer kao, to je sad za cijeli život, pa želim kak želim, a ne kak mogu. Bahatluk.
Pustil me je da si zgruntam i bome jesam. Pametan čovjek. Krajem listopada 2023. Ceki je postavil cevi za vodu. I gore i dole. Sve smo zatvorili, zima je počela i čekamo kad bu mogel doći gore spojiti wc. Odnosno čekamo da ja kupim mono blok.
A zebla me je rit prošlu zimu kad sam išla na poljski wc, van, po mraku, a sve drveno, na ganjku, cvikaš da ne propadne koja daska, na brzinu obaviš, bog sveti da neka živina ne izađe iznutra, ak nekaj lupne, precvika ti se drek od straha i trčiš natrag u hižu na katu. A rit mrzla.
Tijek misli posle taj dan nakon razgovora sa Zlatkićem.
Di bi ja sad delala dva wc-a, dve školjke i sve dvaput. A dobro bi mi došal wc unutra gore. Tko zna kad bum dole zgotovila. Dobro veli Zlatko. Samo, nemrem sad sve. Podstanar sam. Moram se što prije preseliti. A kak bum bez wc-a, bar da vodu sredim pa bu lakše.
Početak veljače 24.
Boba i Zlatkić zovu mene jedan dan onak ozbiljno na razgovor. Oni su odlučili nekaj. Predugo sad to traje da radovi u prizemlju nisu ni krenuli. Hteli bi mi pomoći da se trgnem, da krenem.
Dojdem ja k njima i vele oni meni.
Anči, mi smo se razgovarali, uskoro idemo u Moslavinu, stan je prazan, ti daješ velike novce za podstanarstvo i to koči napredak radova. Ti lepo otkaži stan i dođi u naš stan, te novce uloži u majstore i prije ćeš se preseliti. Ovak buš kilavila z radovima još jednu godinu. Nama ne trebaš ništa platiti. Mi ćemo biti sretni da ti pomognemo. I prosimo te kupi školjku za gore, jer onda možeš odmah preseliti.
Pogodite jesam li plakala.
15.2. je gospođa Ana kupila šekret. A bogme i ormarić sa mini lavabojčekom i špigljinom za gore. 19.2. je došal Ceki zmontirati to sve
i 19.2. sam krstila školjku kak bog zapoveda. Susedi su došli gledat veceja, ipak je to bila senzacija, šekret u sobi odma pored kreveta. To tak nema niko. Zidove bum već nekad pregradila. Ovo je bilo z nogom vrit dosta da pokrene lavinu u meni i da sve krene. Marica me došla slikat na šekretu pored kreveta, veli viš sad ti nebu zima za rit.
Injekcija za dalje. Od mojih Penzića.
Uzmi što ti život pruža, reci hvala i budi Čovjek. Bobica i Zlatkić su prešli u Moslavinu, ja sam otkazala stan, uselila kod njih, i ostalo je povijest. Čak su me s pesom udomili. Ništa od ovoga ne bi bilo da nije bilo njih. Oni su živjeli moj san. Gradili moju kuću, patili samnom i veselili se samnom. Gdje god se okrenem po kući vidim njih. Čujem razgovore naše, imam krof, slušam radio, imam toplu vodu, imam antenu, imam frižider, imam bojler, imam stolek, imam ljubaf, imam sve.
E da.
Nismo mi još gotovi, Zlatkić, Bobica i ja i dalje surađujemo na raznim projektima. I daj bog da još dugo crtali nacrte i idejna rješenja.
Nikad ja ne budem njima mogla dovoljno zahvaliti za sve, ali znam da ću im uvijek doći, pomoći kaj god treba, smijati se s njima, sjesti s njima dok god nas ima.
HVALA DRAGI MOJI PENZIĆI!
dd