Već se sad dosta zarolal život, imali smo troje djece, stan iz snova, aute, motor, bicikljina, poslove, sve je bilo idilično, ljubaf, ljetovanja, zimovanja. Sve po peesu. Da bi reč rekel. Jurnjalo se z autima i s tom decom, svaki dan ludnica, on je više vozil nego ja po tim raznim aktivnostima, a imali su ih, fala bogu, previše.
Kak sam rodila treće dete, tri godine porodiljnog. Jedan tipičan dan bil je, probudi ih, obuci ih, spakiraj ruksake razne, jedan sjeda sam u auto i sam se veže, drugu trpaš u sjedalicu i vežeš, nemreš naći kopču, gospodična se trga, nije mirna, zavežeš ju, mala čeka o onom jajetu, namjesti jaje sjedalicu napred, zakopčavaj jaje, ne možeš uhvatiti kopču, psuješ, onda dođeš pred školu, malog odvežeš, vadiš Nemirnu, ide i ona do školice s tobom, čupaš najmanju iz jajeta, svi skupa do škole, ispratiš jedinog, natrag u auto, drugu trpaš u sjedalicu i vežeš, nemreš naći kopču, gospodična se trga, nije mirna, zavežeš ju, mala čeka u jajetu, al nije još zakopčana, kopčaš sve to i paljada pred vrtić. Onda dođeš pred vrtić, vadiš Nemirnu, stavljaš joj ruksakić na leđa, ona neće, mrmljaš si u bradu svece, čupaš najmanju iz jajeta, svi skupa u vrtić, najmanja ne miče na ormariću, zapakirana, drugoj pokušavaš obuti šlapice, oće ona sama, mokra od glave do pete, bila je zima, pa one jaknetine, a u vrtiću tropska klima, cijedi mi se, najmanja počinje cendrati, druga vrišti oće sama, pustiš ju da sama obuje j.bene šlapice, obavezno naopačke, objašnjavaš joj, krivo si, ona vrišti, neće u vrtić, oće doma, izlazi teta Štefanija, najdraža joj teta, preuzima drugu, pusa, pusa, grabiš namjanju, koja se u međuvremenu usrala, u skafanderu, juriš do auta, idem ju presvuć, jer moram sad u dućan po klopu, pa doma kuhat, otvaraš skafanderčić, žuto do vratića, rijetko, toplo, najljepša krema. Sad već lagano prednormabelsko stanje, niš od dućana, pakiram ju u jaje, ispod nje ona pelena za presvlačenje, kopčam i doma. Skini, peri, presvuci, podoji, zapakiraj, natrag u dućan, doji, juri doma, kuhaj, doji, pobacaj veš u mašinu, doji, požderi u sekundi, doji i onda skupi sve „paketiće“ ponovno po institucijama. Sa svim zakapčanjima i otkapčanjima. On nije razumio da sam ja već mrtva kad on dođe s posla, on je samo znao da sam ja doma, a on radi. A da ja ne radim. Kakve aktivnosti, daj mi mira, nemrem, ne da mi se, ali to nisi smio izgovoriti tada.
E, pa u jednom takvom danu, uparkiravam se ja na rikverc ispred šoping centra u kvartu. Nisam zavezana, razgovaram na telefon, nemam upaljena svjetla, a zimski dani, moraš imati. Imala sam onaj malo povišeni auto, tako da je dotični gospodin stajao pored mog stakla i glave su nam bile u istoj razini. Kuc kuc na prozor, ja, kak pričam na telefon, kimnem mu, evo sad ću.
Otvaram prozor.
Dobar da, dobar dan.
Prometna, vozačka.
Izvolte. U mislima, piša mi se, mokra sam već od svega, žuri mi se, obaveza bezbroj....
Gospođo, niste vezani, nemate upaljena svjetla, pričate na telefon, jel znate da je to zabranjeno zakonom. Pričekajte tu.
Znam. Ja velim i čekam. Gospon murjakec je mogel imati negdje 25, 26 godina, a ja 33, 34. Kombiniram kaj bum mu rekla kad se bvrati, kak da izbjegnem očitu kaznu, mali se još dokazuje na poslu, mora odraditi, stariji sjedi tam u autu. Kresnul bu mi kaznu, kaj da velim doma, ak mi uzme vozačku...pas..m.
Vraća se.
Gospođo, znači niste bili vezani, nemate upaljena svjetla, pričali ste na telefon, sve skupa nije dobro. Kaj ćemo?
Moj tijek misli, u milistotinkama sekunde, kaj kaj ćemo, ti si murjak, kajaznam, ja nebi niš, ja ne znam kaj ti možeš, neću nuditi lovu, možda me još više kazni, mito, kaj ja njemu mogu ponuditi.
Sad psihologija, vidim ja da je on mlad, i idem na sve ili ništa, odnosno na zajebaciju pa kaj bude. Već sam se sad pomirila da sam spušila kaznu i kaj...nije ni to najgore.
Velim ja malome...
... a kaj niš, mogu vam pokazat cicu.
Tada sam mislila da je to baš fora, da bu se nasmijal i da će razgovor krenuti u zajebanciju i da će me opomenuti i kao pazite drugi put. Istovremeno sam cvikala, ipak on predstavlja vlast. Al te uniforme....
No, međutoa, mladom gosponu je bilo onak, malo smješno, malo neugodno i sad vidim ja on mijenja boje, kontemplira kaj bu izbacil, otvara moju vozačku, onu rozu još, a unutra sedam djetelina s četiti lista, uvijek sam ih nalazila i tam spremala, zatvara vozačku, pa opet kao nekaj čita iz vozačke i sklopi ju konačno i veli:
Sedamdesetpetogodište, hvala ne bi. Odite i pazite drugi put.
Ja dižem prozor na gumb, spremam vozačku, prometnu, vežem se, palim auto, jupii nisam dobila kaznu, nisam dobila kaznu, palim svjetla i palim doma. I mislim si, pi.ka ti m... mala, pa kaj si ti sad meni rekel. Kaj sam ja, stara baba, kaj ti mene vređaš. Bezobraznik mali. Videl bi ti tetu da mi dođeš pod ruke. Ma šuti, bar nisi dobila kaznu, kaj te briga. Bezobraznik. Beži doma, dobro si prošla. Budala jedna mala, baš je neugodan, a dobar je mali, ima smisla za humor, lepi je, uniformica, daj šuti kozo imaš muža i decu.
Da, dojenje trećeg djeteta se lijepo skombiniralo sa gravitacijom i baš je davalo onak „samopouzdanje“. Tada sam tako mislila. Dojenje je nekaj najljepše kaj možeš dati, zamisli, proizvodiš klopu i cugu u isto vreme, a ne trebaš ni ruke ni noge. Točno na vrijeme napravljeno, idealno podgrijano, gdje god si ti, tu je i tvoja kuhinjica, odnosno dvije. Idealno. Problem je kad misliš da je gravitacija problem. E pa kome smeta nek mi naplati kaznu, ak može.
Od tad je prošlo dosta vremena, još uvijek ga se sjećam i nikad ga nebum zaboravila i vjerojatno ga ne bum više vidjela. To su ti neki ljudi koje zapamtiš, a ne poznaš ih. Vrak mali, bi ti i tetu zapamtil, samo da je bila prilika....
E da...
Ja sam odjuraila doma, a u dućanu nisam bila. Sad lepo natrag. Zakopčavanja i otkopčavanja.
| siječanj, 2025 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||