nedjelja, 17.02.2019.
Dvanaest godina rob
|
... film koji sam jučer, tj. noćas gledala i koji mi je izazvao onaj poriv da skočiš u ekran i dohvatiš bič... Nedvojbeno ukazuje na to da nema boga, nema nikakvog inteligentnog dizajna... I pomislim, danas, u "srcu" središnje Europe živi jedna samohranamajka bez ikakvog pravnog statusa i mogućnosti obrane pred wannabe robovlasnicima, dobronamjernicima i zaštitarima kojekakvih prava. Ničija zemlja u nigdjezemskoj. Prije par godina rekla bih možda, čeka posrednika koji će odnijeti poruku kao poziv za spas, povratak statusa, aboliciju barem na papiru. O smrti i grobnom mjestu samoga autora knjige, koja je poslužila kao predložak za film, nema nikakvih saznanja. Bez riječi sam. I bez kritike. Liječim ožiljke na leđima od udaraca bičem koji su mi rastrgavali meso uz izliku "unintentional consequences". Kad stojiš s onu stranu izloga, svaka polirana riječ čini ti se dobrim izgovorom. I scena u kojoj skupljajući komadiće (pougljenjene?) trske valjda ili neke druge biljke kako bi skuhao tintu da napiše pismo, vidim sebe u pokušajima slične naravi, onako odozgo, hahaha... Jebeš takav agility training... Oznake: plaža |
subota, 02.02.2019.
Što bliže, to dalje iliti kako do libtardijanskog raja...
|
Eto, povlače se sile iz nuklearnog sporazuma. Dobro što sam propustila kupiti mikrofon za domske glazbene uratke (one koje 1. urađuješ pa onda 2. uređuješ doma i za što ti treba električna energija, ne baš cijela trafostanica, koja se, to još moram provjeriti s dokazima, odašilje i dostavlja putem crvenih žica). S PDV-om. Ocijenila sam to rajem za libtardijance. One siromašnima duhom... Kojima pripada kraljevstvo nebesko (kad odletiš u zrak). Koji su na lik bogu, bilo kojemu. Za sve druge, kojih je, tako kažu, tek 20-ak posto, slijedi pakao. Na Zemlji. Ne znam kako će sada opravdati "vrati uloženo s kamatama", kopanje po tuđim nosevima i buljenje u tuđe krevete. Možda osmišljavanjem i dizajniranjem nekog suvislog oproštajnog pisma: draga djeco, sori, mislili smo da bubanje napamet činjenica, odlazak na koncerte i majstoriranje na glazbalima, vokalima i grafikama jest nešto što nam opravdava da bacamo kamenje po vlastitom nahođenju i hođenju. Da su čokolade nagrada za odgođeno zadovoljstvo. Da moramo osjetiti doslovce tuđu bol i patnju da bismo uvidjeli nešto što znamo i bez toga. Da smo bogovi, a kleli smo se u Jednoga. Da sjediti kraj pametnijih i onih koji više znaju od nas jest zarazno, a rabies nije. Eto, sad ćemo i mi na svojoj koži osjetiti ono što smo propovijedali drugima - da je Zemlja ravna ploča, a mi kao rasa paranormalni. Ravno joj je do Sunca i središta galaksije. Oznake: nuklearna zima |
