nedjelja, 17.02.2019.

Dvanaest godina rob

... film koji sam jučer, tj. noćas gledala i koji mi je izazvao onaj poriv da skočiš u ekran i dohvatiš bič...
Nedvojbeno ukazuje na to da nema boga, nema nikakvog inteligentnog dizajna... I pomislim, danas, u "srcu" središnje Europe živi jedna samohranamajka bez ikakvog pravnog statusa i mogućnosti obrane pred wannabe robovlasnicima, dobronamjernicima i zaštitarima kojekakvih prava. Ničija zemlja u nigdjezemskoj.
Prije par godina rekla bih možda, čeka posrednika koji će odnijeti poruku kao poziv za spas, povratak statusa, aboliciju barem na papiru.
O smrti i grobnom mjestu samoga autora knjige, koja je poslužila kao predložak za film, nema nikakvih saznanja. Bez riječi sam. I bez kritike. Liječim ožiljke na leđima od udaraca bičem koji su mi rastrgavali meso uz izliku "unintentional consequences".
Kad stojiš s onu stranu izloga, svaka polirana riječ čini ti se dobrim izgovorom.
I scena u kojoj skupljajući komadiće (pougljenjene?) trske valjda ili neke druge biljke kako bi skuhao tintu da napiše pismo, vidim sebe u pokušajima slične naravi, onako odozgo, hahaha...
Jebeš takav agility training...

Oznake: plaža


- 19:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.