subota, 02.02.2019.
Što bliže, to dalje iliti kako do libtardijanskog raja...
|
Eto, povlače se sile iz nuklearnog sporazuma. Dobro što sam propustila kupiti mikrofon za domske glazbene uratke (one koje 1. urađuješ pa onda 2. uređuješ doma i za što ti treba električna energija, ne baš cijela trafostanica, koja se, to još moram provjeriti s dokazima, odašilje i dostavlja putem crvenih žica). S PDV-om. Ocijenila sam to rajem za libtardijance. One siromašnima duhom... Kojima pripada kraljevstvo nebesko (kad odletiš u zrak). Koji su na lik bogu, bilo kojemu. Za sve druge, kojih je, tako kažu, tek 20-ak posto, slijedi pakao. Na Zemlji. Ne znam kako će sada opravdati "vrati uloženo s kamatama", kopanje po tuđim nosevima i buljenje u tuđe krevete. Možda osmišljavanjem i dizajniranjem nekog suvislog oproštajnog pisma: draga djeco, sori, mislili smo da bubanje napamet činjenica, odlazak na koncerte i majstoriranje na glazbalima, vokalima i grafikama jest nešto što nam opravdava da bacamo kamenje po vlastitom nahođenju i hođenju. Da su čokolade nagrada za odgođeno zadovoljstvo. Da moramo osjetiti doslovce tuđu bol i patnju da bismo uvidjeli nešto što znamo i bez toga. Da smo bogovi, a kleli smo se u Jednoga. Da sjediti kraj pametnijih i onih koji više znaju od nas jest zarazno, a rabies nije. Eto, sad ćemo i mi na svojoj koži osjetiti ono što smo propovijedali drugima - da je Zemlja ravna ploča, a mi kao rasa paranormalni. Ravno joj je do Sunca i središta galaksije. Oznake: nuklearna zima |
