nedjelja, 14.09.2008.
Nedjeljni ručak... iliti Dino Dvornik i Ivo Robić, iliti Till Death Do Us Part...
|
Hm, da... Nedjeljom se, otkad ja pamtim (a pamćenje me sve slabije služi, a i oči, no to je druga tema – ili možda nije?), za vrijeme ručka i svemu što mu prethodi i iza njega slijedi – sluša Radio Sljeme. I danas je, što nije rijetko, na repertoaru bio i „Cabaret“ u izvedbi Lize Minelli, pa onda, među ostalim i „Dein ist mein ganzes Herz“ u Pavarottijevoj izvedbi na talijanskom, a uz filanog pečenog piceka se potegnula i tema Dine, potaknuta pjesmom „Tiho plove moje čežnje“ Ive Robića, uz kratki pregled njegovih početaka nakon zabrane emitiranja javnih izvedaba mnogim pjevačima koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata. - „Priča se da ga je Marta čvrsto držala!“, slavodobitno će moja majka. - „Kak' to misliš 'čvrsto'?“, pita sis. - „Pa, tak, nije bez nje mogel' ni mrdnut, priča se. Ona mu je bila i menadžerica.“, opet majka. - „Pa, vjerojatno nije ni htio kad mu je bila menadžerica!“ (cerek, cerek) - „Ma, ja mislim da su se oni našli. Njemu je bilo u interesu da ima nekog iza sebe, nekoga tko ga kuži, a on je to znao prepoznati i cijeniti.“, - ja. - „Ma, dobro, vele da je bil' tak solidan, da mu ništ' nisi mogel' prišit. Pa su ljudi onda izmišljali.“ – the Mother. - „Pa zato su i izmišljali!!! Nisu imali kaj pametnije za radit'. K'o i obično. Ništ' čudno“, mua. Slrup, mljac, grab,... - „ Jesi čula za Dina?“, ja - „Jesam, prošli vikend...“, sis. Bla, bla,... - „Navodno da je Danijela rekla da mu je bilo loše i da je pitala da'l da pozove hitnu. Pa nije!“, Mom, uz lagano predbacivanje u tonu. - „Kod takvih ljudi i kod narkomana teško možeš predvidjeti kad je onaj pravi put da pozoveš hitnu! Bila je vjerojatno navikla na takva njegova stanja!“ Bla, bla, o Dini, što je svak' čuo, koliko puta mu je muž mame mog kumčeta hitao s injekcijama da ga smiri itd. (eto, i ja sam indirektno POVEZANA sa selebritijem – AHHH! Imam što za ispričat, iz DRUGE ruke, ahh!!! A znam još i jednu, u prilog njegovom talentu, ali, dobro, neću se sad s time hvalit!) - „Ona je njega jako voljela i prihvaćala. Jaka je!“, kaže Mom. Bla, bla, što se sve čulo, vidjelo, reklo-kazalo, itd.... Exit: sis & podmladak Pa mi kroz misli prođu svi komentari, blogovi, vezani uz Dinovu smrt. Navodno je Dino zamjerao bratu što se toliko ženi i toliko dice ima. A on i Danijela, doslovce kroz pustinju i prašumu. Tradicionalno, ne? Till Death Do Us Part. Pogledajmo sada malo Danijelu. Sve zna, sve kuži, sve odrađuje, kreativno, nepokolebljivo. I mudro. Samo jedno dijete su imali. Veoma mudro. Kad-tad, u braku (zajedničkom životu), žena mora odlučiti o broju potomaka, odnosno, bilo bi dobro da to učini, po mogućnosti u razgovoru s partnerom, jer, ponekad, u nekim, ako ne svim vezama, naprosto moraš odabrati kome ćeš se više posvetiti: djetetu (djeci) ili mužu/partneru, ili pak sebi. I to je to. I tu se žene razlikuju. A mnoge nisu ni svjesne razložnosti takve odluke, barem ne trenutaka kada ih treba donositi. I koliko možeš podnijeti. I da li ćeš na tom putu imati podršku ili ne. I kakvu. I jesi li se precijenila ili ne. I možeš li ti to. I zašto sad odjednom ne možeš. Vidjeh na YouTubeu isječak pod naslovom otprilike „Dino razbija studio“. I ja bi ga razbijala da sam na njegovom mjestu. A tamonji voditelji se cereču, ismijavaju njegov istup, niš' ne kuže. A Dino viče „Pusti me da govorim, jesi me pozva da ja govorim, pa onda me pusti...“. Biti žrtvom vlastite želje za priznanjem takav kakav jesi, a ne kakvim bi te svijet želio vidjeti, doživjeti i sav onaj crap o idealima, uzorima, odnosno kakvim te svijet doživljava, u srazu s onim što bi ti htio – ismijavanje zapravo na svakom koraku. Ili tapšanje. Ono, je, je.... A Ivo-legenda? Nije li i tamo bilo pustinje i prašume? Nisu li ova dva potpuno oprečna lika hrvatske pop-scene zapravo jedinstvena u svemu onome što je svekoliki puk počeo komentirati? Divi li se, osim njima bliskima, istinski itko na ovako velikom podvigu kao što je očuvanje bračne zajednice, ona žrtva koju svak' podnosi u ime zajedništva i ljubavi? Koliko je djece svjesno svega kao što je Ella? Jeli to tužno? Nije li ljudski? Ne bi li trebalo biti svakodnevno? Pa ipak, ne mislim da je tu u pitanju samo čvrstina žene. Muškarac bi tu trebao imati veliku hrabrost prepustiti se. Bez toga ne ide. Kakve god fame kružile po svijetu, odnos je ipak relacija dvoje/dvije/dvojica. Zašto, pobogu, nitko ne usmjeri svoju pažnju ka onome što je istinski vrijedno u tim dvama likovima, legendama našeg, pa i internacionalnog prostora, ma koji god i kakav god on bio? Nema li tu osim droge-uzoritosti, ničeg drugog za razmotriti? Kakogod, „... she was the happiest corpse I've ever seen.“ Čini se da Dino baš i nije. Za Ivu ne znam. A nije ni bitno. Jedino, žao mi je što Dino neće doživjeti odmak ne bi li se iznova osvrtao na sebe. Tu je po meni, u pogledu neke uvjetne odgovornosti celebritija prema široj javnosti, ono što će nedostajati. Barem meni. Pa čak i mojoj mami. Njoj je najdraža ona lokalpatriotska „Ništa kontra Splita“. A pokopan je u Zagrebu. „Sag mir noch einmal, mein einzig Lieb, oh, sag noch einmal mir: Ich hab' dich lieb!“ ili „Life is a cabaret!“. Iliti, kako vam drago. Ali, zapamtite, javnost nema ništa s tim. Da, umro je Ladan. Još jedan renesansni lik napusti tri dimenzije. |
petak, 05.09.2008.
...
|
... baš dobra recenzija... Leoš Janáček (1854.-1928.) Vylety páne Broučkovy (Izleti gospodina Broučeka) Pomalo kao Dorothy, i gospodin Brouček nađe se usred svijeta čije jarke boje sugeriraju sve drugo doli mirno utočište od svakodnevice koja neopisivo nervira. Brouček, sitnoposjednik i uopće "sitna duša”, žudi za mirnim, uređenim svijetom, u kojem nitko neće ugrožavati njegove sitne poslove i užitke, odlaske u pivnicu i strast za kobasicama. On ne voli umjetnost, a i zašto bi, kad ona traži drugu strast, onu za duhovnim, uzvišenim, nadzemaljskim, onim što nije od ovoga svijeta. Napose su mu nesimpatični umjetnici, ništarije koje žive od danas do sutra i neredovito mu plaćaju stanarinu. Slikar Mazal takva je niškorist, a povrh toga i ženskar. I baš se Brouček zatekao na ulici, izlazeći iz pivnice, kad se Mazal prepirao sa svojom Malinkom, koja ga optužuje za nevjeru. Bijesna, Malinka se umiljava Broučeku, koji isprva pristaje imati nešto s njom, a potom se naglo ohladi nakon što iz pivnice izađe i Crkvenjak, njezin otac, tražeći od Broučeka da je oženi, dok s istoga mjesta dopire oda ljubavi što je uz obilna alkoholna isparavanja pjevaju ne baš prisebni umjetnici. Brouček na tren poželi biti na Mjesecu, gdje valjda nema briga i nevolja, odvjetnika i poreznika, novina i nasilja – i najvažnije: gdje ne žive "luđaci” kao Mazal. I začas se nađe ondje! Atmosfera se mijenja, boje naglo oživljavaju. Ali avaj: Mjesec izgleda kao ispunjenje svih Broučekovih strahovanja, jer na njemu ne vlada ništa doli – kult umjetnosti! Kao što se trojica prijatelja s farme pojavljuju i u Ozu u obliku Strašila, Limenka i Plašljivog lava, a opsesivna Miss Gulch postaje Zla vještica od Zapada, tako se ni Brouček na Mjesecu ne može riješiti svojih zemaljskih znanaca: Mazalove crte lica otkriva u pjesnika po imenu Blankytny, koji adorira ljubav i žene, ali samo dok su astralne i svete; umjesto Malinke, u naručje se Broučeku baca eterična Etherea, umjesto Crkvenjaka pojavljuje se Lunobor, veliki svećenik umjetnosti (što će reći: pisac knjiga o estetici), pijane umjetnike iz pivnice zamjenjuje zbor militantnih "lijepih duša”, uključujući i obaveznog wunderkinda, koji je ovdje zadužen za entuzijastične ode umjetnosti, dok je na Zemlji bio tek ubogi konobar-početnik iz zadimljene pivnice. San o bijegu tako postaje noćna mora, jer Broučeka isprva ne prihvaćaju u to carstvo duhovnjaštva, da bi situacija postala još gora kad Lunatici njegovu neotesanost proglase najnovijim vriskom umjetnosti. Ipak, njihova će ocjena brzo pasti u vodu, jer Broučekov gladan želudac ne može napuniti udisanje mirisa cvijeća, već samo kobasica što je izvlači iz džepa, na užas Lunatika koji, poput braće wagnerijanaca, smatraju da "duhovnosti” odgovara vegetarijanstvo. Umjesto rubinskih cipelica, Brouček hvata Pegaza, bježeći navrat-nanos na Zemlju, gdje se pak ponovno razočara vidjevši Mazala i Malinku kako, pomireni, pjevaju pohvalu ljubavi. No, Broučekove nevolje tu ne prestaju. Za vrijeme šetnje po praškom podzemlju zajedno s najboljim prijateljem, vlasnikom pivnice, Brouček se toliko naljuti na profesorska dociranja koja dopiru unaokolo, poučavajući ga o slavnoj češkoj prošlosti, da nepažnjom propadne u neki nepoznati tunel. Bit će da je udar u glavu bio jak, jer ono što slijedi ponovno je putovanje, ali ovaj put u drugo vrijeme. I tako se Brouček nađe u XV. stoljeću, usred češkog otpora Svetom Rimskom Carstvu. Ali ni ta daleka prošlost nije bez crta poznatoga: Crkvenjak ovdje poprima obličje starine Domšika, koji neprestano raspiruje "češku stvar”, njegova zajapurena kći Kunka, dakako, nalik je Malinki, a Petrik, njezin dragi, Broučeka neodoljivo podsjeća na mrskog Mazala. Stari Česi isprva nisu razumjeli njegov jezik, pa su ga proglasili njemačkim špijunom. Želeći odagnati sumnje da je "musliman” i pokazati se kao "pravi Čeh”, Brouček ipak nevoljko pristaje preodjenuti se i uzeti oružje, da bi smjesta šmugnuo na neko skrovito mjesto. Kad ga, nakon izvojevane pobjede nad Carstvom, Česi ipak nađu, proglase ga dezerterom i osude na utapanje u bačvi. Ono što je za Dorothy bio glas osobe koju najviše voli, njezine tetke, koja je budi iz sna, za Broučeka je glas gostioničara, koji ga pronalazi u jednoj od bačvi svoje pivnice. "Nema mjesta kao što je dom”, reći će Dorothy, a za njom ponoviti i Brouček, ne zaboravljajući se pohvaliti uspjesima u borbi protiv čeških neprijatelja. Ova se Janáčekova opera obično smatra "prijelaznim djelom”, što će reći, ne baš savršenim, barem ne u odnosu na njegova kasnija djela za scenu. Često se kao argument za takvo mišljenje navodi dugo vrijeme nastanka: opera je pisana punih deset godina, od 1908. do 1918. godine, a prvi je put izvedena dvije godine kasnije u praškom Nacionalnom teatru. Za to je, kako se smatra, bila odgovorna zavrzlama u pogledu libreta, na kojem je sukcesivno radilo ni manje ni više nego sedam autora, prerađujući dvije pripovijetke češkog pisca Svatopluha Čecha (čiji se lik pojavljuje i u samoj operi). No, stvar bi se mogla i obrnuti, pa reći: srećom da ih je bilo tako mnogo (među njima možda je najpoznatiji Max Brod), jer je riječ o iznimno domišljenom fabulativnom sklopu, čije je osnovno obilježje ponavljanje. Elegancija je upravo zadivljujuća, nalik na formulu ili geometrijsku figuru: početna se konstelacija (Brouček – Mazal – Malinka – Crkvenjak) ponavlja dva puta, tako da se pri prvom ponavljanju mijenja prostor događanja (likovi su prvi put na Zemlji, potom na Mjesecu), a vrijeme ostaje jednako (sadašnjost), dok je pri drugom ponavljanju obratno, mijenja se vrijeme (u prvoj konstelaciji riječ je o sadašnjosti, potom se skače u prošlost), a radnja ostaje u istom prostoru (Prag). Ali, kao i svako ponavljanje, i ova dva ne samo što prenose početne odnose nego ih ujedno i mijenjanju, točnije – pojačavaju. Broučekove nade da će na Mjesecu pobjeći od neurednosti koja nastupa u ime "duha” osujećuju se kad shvati da je na Mjesecu sve kao i "kod kuće”, samo još gore. A bijeg od profesorskih predavanja o slavnoj prošlosti nacije završit će kao bijeg od razjarenih nacionalističkih hordi koje u njemu ne samo da vide "lošeg Čeha” nego i samog Nečastivog. Autor popratnog teksta uz ovo izdanje, Nigel Simeone, nije osobito originalan kad sadržaj opere čita kao Janáčekovo ruganje "sitnim dušama”, koje se ne vode velikim idealima, već se zadovoljavaju malim zadovoljstvima i ugodama. On se tu samo priklanja većinskom mnijenju, prema kojem je ovdje riječ o djelu nastalom iz najdubljih nacionalnih poriva i u službi jačanja nacije. Uostalom, što bi se drugo i moglo očekivati od djela posvećenog prvom predsjedniku Čehoslovačke Republike, "osloboditelju češke nacije, doktoru T. G. Masaryku”? Možda djelo i jest nastalo iz takvih poriva – no je li to sve? Pretpostavljajući da je Brouček negativan lik, osoba čije se navike i postupci ne mogu opravdati, takvo čitanje zapravo bi moralo pozitivno vrednovati sve ono što je malograđaninu Broučeku mrsko: uzvišenost umjetnosti, samožrtvovanje u ime nacije. Ali amplifikacija koja se događa u drugoj i trećoj konstelaciji (na Mjesecu i u XV. stoljeću) ne samo što ponavlja ono što se događa u prvoj nego pokazuje upravo njezine ekscesivne crte: zahtjev za uzvišenošću i "duhovnošću” otkriva se kao diktatura esteticizma, dok zahtjev za samožrtvovanjem u ime nacije poprima obrise lova na vještice (Broučeka proglašavaju Antikristom!) i javnog linča. Sâmo djelo tako na pozornici uprizoruje što zapravo čine oni koji Broučeka kritiziraju u ime nacije, kao sitnog trgovca nacionalnim sentimentima. Ako ono i jest nacionalističko, djelo u isti mah prokazuje nacionalizam kao odvajanje onih koji su vrijedni živjeti od onih koji to nisu. Kao što će opera preduhitriti i "lijepe duše”, koje će Broučeku zamjeriti banalnost i okrenutost sitnim užicima nauštrb uzvišenih, "visokih” sadržaja. Ponavljanja što se susreću na sadržajnom planu donekle vrijede i za glazbu, pa tako valcerski pokret, koji se u prvoj konstelaciji pojavljuje diskretno, za vrijeme Malinkine optužbe da ju je Mazal prevario plešući valcer s nekom drugom, na Mjesecu poprima opsesivne crte, karakterizirajući Ethereu i njezinu opčinjenost Broučekom. Pjesma pijanih umjetnika što na početku opere dopire iz pivnice, na Mjesecu postaje pravim religijskim obredom u kojem se slavi Umjetnost, a u trećoj pak konstelaciji poprima oblik husitskih korala i koračnica. Na ovoj snimci, koja je toliko besprijekorna koliko to može biti snimka uživo, zadivljuju osobito nastupi zbora, premda su i ostali izvođači odlični, uključujući i dikciju češkog jezika, koliko sam to uopće u stanju procijeniti. Tiskani libreto manje se posrećio: želeći ovo izdanje zapakirati u plastičnu kutiju uobičajenu za dvije kompaktne ploče, izdavač je tiskani tekst (koji je inače vrlo opsežan, očito su sedmorica pisaca tu imala što raditi) prelomio u dva nejednaka dijela, neovisno o podjeli po činovima. Proglasiti "Izlete gospodina Broučeka" samo "prijelaznim djelom” znači previdjeti njegovu artističku ozbiljnost, koja se ne libi uključiti čak i pitanje o granicama umjetnosti, jer i estetički fundamentalizam na Mjesecu, pa i pretvaranje umjetničke u upotrebnu glazbu, koja služi poticanju u boj, dva su slučaja prijelaza umjetnosti u nešto drugo, religiju ili politiku. Naposljetku, ovo djelo govori i o tome što se događa kada su snovi gori od jave. Poput Dorothy, i Brouček snatri o nekom mjestu "s onu stranu duge”, no kada ga napokon dosegne, ono se pokazuje tako poznato i neugodno, da ne preostaje ništa doli se brže-bolje vratiti. No, to što se san pokazuje kao noćna mora, ne mora značiti da odsad pa nadalje preostaje još samo ponavljati mantru kako "nema mjesta kao što je dom”, jer da je tu ipak bolje nego drugdje, pa je najbolje ništa ne činiti, pomiriti se tim da su stvari takve kakve jesu i da se tu više ništa ne može. Zamišljam da se Broučeku nakon povratka s drugog putovanja desilo ono što mu je na javi bilo uskraćeno nakon prvog: ljubav. Ne ljubav s Malinkom, ona već ionako ima svog Mazala. Bila bi to ljubav s nekim drugim, ljubav koja bi neizbrisivo promijenila njegov svijet. (autor recenzije: Dalibor Davidović) Ne smijem reklamirati. |
