subota, 25.10.2008.
Jedermann iliti družba Pere Kvržice iliti o vrstama i oblicima zvukova...
|
Kabooom! Hmm.... Plinska boca? Ne, ne, ne... Sudar? C, ma ne, nije. Zvuk je bio više okrugao kao, recimo, zvuk blatne grude kojom su odmetnici družbe Pere Kvržice gađali svježe oličeni mlin. Tupo i zaobljeno, bez odjeka, pa onda pušten kroz koncertna pojačala. O odjecima sada ne bih. U jeku raznoraznih teorija i pretpostavki koje se javljaju ne samo posljednjih mjeseci, pala mi je na pamet jedna od njih izrečena prije dosta godina. Nije nepoznata. Govori o tome da su bankari najveća mafija na svijetu. Da. Lovaši. Ljudi kojima je novac svetinja. Polu-bog. Jer su zapravo ateisti. Ne vjeruju u duhovno. Samo u materijalno. I ne vole korijene niti ih se tiču rase, spolovi, religije. Samo novac. Neku sam se večer sam na Z1 vidom i sluhom uključila u jednu emisiju, kojoj ni naslova nisam zapamtila, ali u kojoj se govorilo o tome tko je zapravo pokretač ove financijske krize. Pa su prikazali u Španjolskoj izgrađena cijela naselja luksuznih vila s bazenima koje su kupljene i stoje PRAZNE. Izgradile ih banke i fondovi. Čekaju bolja vremena. Nisu namijenjene stanovanju, već prodaji. Ali su prazne. Na ogoljelim brežuljcima nekada vjerojatno lijepog krajolika. Gradovi bez duša. Luksuz – luk i suze (dakle – voda, slana, kao prethistorijska biokemijska juhica). I slušala sam takve priče i čitala u novinama, ali kad sam vidjela – zastrašujuće. Spominje se u emisiji i MMF kao najveći mafijaš. O čemu su govorili i bivši njegovi dužnosnici s političkim ciljevima nagovaranja siromašnih zemalja da uzmu kredite i nakon toga siđu još dublje u ponor. A tu je kao hrvatska mafija. A nije. To je jedno te ista. Samo ih ima raznih nacionalnosti. Zato Sanader i o Beirutu. Pa se onda ispričava javnosti, kao, ima i on pravo emotivno reagirati. Državni aparati su tu da mafiji pruže potrebnu logistiku kroz zakone, obuku specijalnih postrojbi, čijim se pojedincima onda u kontra-, rekontra- i subkontraobavještajnim ratovima izdaju razno razni nalozi za eliminaciju. Jer, kapital leži neoplođen. I čeka. A materija propada. Danas je na 2. programu HTV-a „Jedermann iliti Vsakovič“. Domaće uprizorenje misterija H. von Hoffmanstahla. Moje negdanje obvezne ispitne literature. Evo sinopsisa iz Wikipedije. (Na engleskom; naravno, postoji i na njemačkom, ali na hrvatskom ne. Zapravo, postoji na veoma malo jezika. Lingua franca je tu. No, bitna je poruka.): Synopsis The play opens with a messenger speaking to the audience. He tells them to listen and watch the play and learn the lesson within. Then God is the next to speak giving a monologue about his troubles. He complains about how humans have become too absorbed in material wealth and riches to follow Him. He feels taken for granted, because he receives no appreciation for all that he has given them. God summons Death, his messenger, and tells him to go to Everyman and summon him to heaven to make his reckoning. It is then that he will be judged. Upon hearing this, Everyman is distressed as he does not have a proper account of his life prepared. Everyman tries to bribe Death and asks for more time. Death denies this request but tells Everyman he may find a companion for his journey, someone to speak for his good virtues. Fellowship, representing a person's friends, happens along and promises to go anywhere with Everyman. However, when Fellowship hears of the true nature of Everyman's journey, he immediately refuses to go. Fellowship says that he would stay with Everyman were they having fun, but will not accompany him on such a journey. It is here established that Fellowship is a personification of the "fair weather friend". Everyman then sees Kindred and Cousin, who represent family, and asks them to go with him. Kindred flat out refuses, saying he'd rather go to parties and Cousin says, "No, I have a cramp in my toe," so he can't go either. Cousin also presents a fundamental reason why no one will accompany Everyman: they have their own accounts to write as well. Everyman realizes he has put much love towards Goods and so Goods will surely come with him on his journey with Death. Goods will not come with Everyman; he says it is to Everyman's damnation that he put so much effort of his life to Goods and therefore Goods would make Everyman's case even worse. Everyman then turns to Good Deeds. Good Deeds says she would go with him, but she is too weak as Everyman has not loved her. She sends her sister Knowledge with Everyman, and together they go to see Confession. There, Everyman repents for all his sins, and punishes himself with a scourge. Confession gives Everyman a jewel called Penance. Everyman is now absolved of all sins, and Good Deeds becomes strong enough to accompany Everyman on his journey. Knowledge gifts Everyman with a garment made from her own tears, called Contrition. Good Deeds summons Beauty, Strength, Discretion and Everyman's Five Wits to join them. They all agree to go with him, after he goes to a priest to take sacrament. Again, when Everyman tells them where his journey ends, all but Good Deeds forsake him. This is because beauty, strength, discretion, and Five- wits are qualities that leave a person as they get older. Knowledge cannot accompany him beyond the point where he leaves his physical body. Everyman gets into his grave. Everyman and Good Deeds ascend into heaven, where they are welcomed by an Angel. A Doctor, representing a scholar, then explains the moral of the story: that in the end, a person will only have his Good Deeds to accompany him beyond the grave. Naravno, kazališna predstava je kasno, pa ću si naviti sat. Izgledi su mi malo mršavi s obzirom na vrijeme u koje sam se danas probudila. Osim ako ne uspijem ubit' oko negdje popodne. Prije toga je James Bond.“You Only Live Twice“ (he, he). Malo se preklapaju  . Kraj Bonda s početkom „Vsakoviča“. Špijun i misterij. Koje li slučajnosti. Ili možda nije?Update: Ipak ću ovdje bezobrazno i bez licencije objaviti i njemačku verziju, koja se naslovom čita sadržaj (dakle, nije sinopsis ) : Inhalt Als Gott sieht, dass man ihn auf der Erde nicht mehr schätzt, beschließt er, die Menschen durch den Tod wieder an seine Macht zu erinnern. Er trägt dem Tod auf, zu Jedermanns Haus zu gehen und ihn vor das göttliche Gericht zu rufen. Eines Tages befiehlt Jedermann nun dem Hausvogt, dass er ihm einen Geldsack bringe, damit er das Grundstück, das er kaufen will, bezahlen kann. Er will dort einen Lustgarten anlegen, den er seiner Buhlschaft schenken will. Auf dem Weg dorthin begegnet Jedermann einem armen Nachbarn, der ihn um Geld bittet. Doch Jedermann gibt ihm nur einen Schilling. Als der Nachbar an seinen christlichen Glauben appelliert und mehr Geld will, weil er selbst einmal reich war, schickt Jedermann ihn fort. Kurz darauf trifft er auf einen Schuldner von ihm, der ihn bittet, seinen Schuldbrief zu zerreißen. Doch Jedermann verweigert dies und lässt ihn einsperren. Jedermann kennt kein Erbarmen, doch weil die Frau des Schuldners so sehr weint, erklärt er sich bereit, ihr und ihren Kindern Unterhalt und Verköstigung zu zahlen. Nach der Begegnung vergeht Jedermann die Lust, das Grundstück für den Lustgarten zu besichtigen, und er beschließt, zu seiner Buhlschaft zu gehen. Doch kaum verlässt Jedermann das Haus, trifft er seine Mutter. Seine Mutter hält ihm, wie schon oft, sein Verhalten zu Gott vor. Kaum hat ihn seine Mutter verlassen, kommt ihm seine Buhlschaft entgegen, um ihn zu dem für ihn vorbereiteten Fest abzuholen. Auf dem Feste jedoch fühlt sich Jedermann schwach und krank und hat seltsame Erscheinungen. Keiner kann das Glockenläuten hören, das Jedermann hört. Als er plötzlich sagt, er höre jemanden seinen Namen rufen, denken sie, dass er Fieber habe. Doch Jedermann hat es mit der grausamen Wirklichkeit zu tun. Als er sich umblickt, steht ein ihm unbekannter Mann hinter ihm, der sich als Tod zu erkennen gibt und ihn auffordert, sich für den letzten Weg bereit zu machen. Erst jetzt wird Jedermann sein schlechter Charakter bewusst, und er fleht den Tod an, ihm nur eine kurze Frist zu gewähren, damit er sich einen Freund suchen kann, der mit ihm vor das Gericht Gottes tritt. Nach langem Bitten gewährt der Tod ihm eine Frist von einer Stunde. Zuerst fragt er seinen guten Freund, den Gesellen, ob er ihm nicht einen Gefallen tun will, denn er muss eine weite Reise antreten. Der Gesell ist bereit, ihm jeden Gefallen zu tun, doch als er hört, dass er ihn vor das göttliche Gericht begleiten soll, weigert er sich. Kaum anders handeln die beiden Vettern Jedermanns. Da er sich nun von allen verlassen fühlt, will er wenigstens sein Geld in die Ewigkeit mitnehmen. Aber aus seiner Geldtruhe kommt Mammon und erklärt sich nicht bereit, mit ihm zu gehen. Nun ist Jedermann völlig einsam und der Verzweiflung nahe. Da hört er aus dem Hintergrund eine leise Stimme, die seinen Namen ruft. Als er sich umdreht, sieht er eine gebrechliche Frau, die ihm sagt, dass sie seine „guten Taten“ sei und ihn gern ins Jenseits begleiten will. Sie ist aber zu schwach, da er sie immer so vernachlässigt hat. Sie ist aber bereit, ihre Schwester, den Glauben, darum zu bitten. Der Glaube weist Jedermann nun auf die unendliche Liebe Gottes hin und rät ihm, den Herrn um Gnade zu bitten. Jedermann ergreift die letzte Hoffnung auf Rettung und versucht nach Jahren der Ungläubigkeit, wieder zu Gott zu finden, wobei ihm ein Mönch hilft. Inzwischen kommt der Teufel, um die schuldbeladene Seele Jedermanns, deren er sich ganz sicher ist, zu holen und mit ihr zur Hölle zu fahren, doch er muss zu seinem Verdruss sehen, dass sie ihm durch die Gnade Gottes entrissen wurde. Wenig später kommt Jedermann völlig gereinigt zurück, und nun kann er mit ruhigem Gewissen in Begleitung des Glaubens und der guten Werke vor Gottes Richterstuhl treten. |
petak, 24.10.2008.
Between a rock and a hard place...
petak, 17.10.2008.
Sukus...
|
Upravo se u ovo vrijeme odvija jedan ključni sastanak za cijelu Hrvatsku. Možda i šire. Ispit hrabrosti. Ispit ispravnosti. Ispit prava svakog pojedinca da bude ono što jest. Da se unatoč strahu i silnim negativnim usmjerenjima, uperenima protiv njih samih i njima najdražih i najbližih, usudi, onako razborito, biti ono što jest. Nije ovdje riječ o samo jednoj osobi. Riječ je o svima nama. Razmislite malo: jeste li sigurni da ste u ovaj svijet lansirani samo jednim trudom? Ili, ako ste pak došli carskim rezom, da niste stigli uz pomoć nečije ruke? Imate li stoga pravo biti negativni? Bez obzira na sve što nas sve skupa okružuje. Još uvijek mislite da se ovo vrijeme sve gušćih unutarnjih izbora ne dotiče svih nas? Imate li muda poštovati majku i ruku kirurga koja vas je (po)rodila? Niste li ipak imali sreće? Jer, postoje i majke koje su u određenom trenutku odustale. Nisu iznijele do kraja. Danas moraju živjeti s tim. Nije ovo poziv na bunt, rivajvl djece cvijeća, transcedentalne i inih meditacija. Važno je i znati djelovati u tišini. A to mogu svi oni kojih se ovaj sastanak izravno ne dotikavlje. Svatko od nas zna na koji način tome može pridonijeti. Samo je pitanje izbora. A izbor znači snositi odgovornost i znati živjeti s tim. Nemoguće je naučiti se živjeti s negativom u samome sebi. Velika je to zabluda. I doslovno je ponekad mnogo šire, kao što je i ono šire moguće svesti u jednu rečenicu. Ponekad je dobar izbor dovoljno samo pozitivno razmišljati. Nije bitno ako počinitelja ne ulove, nije bitno ako Europska komisija i Europski sud za ljudska prava ne donesu neku poželjnu odluku. Bitno je usuditi se zastupati ono što osjećaš. Mišlju, rječju, djelom, pa i propustom da misliš negativno. Ponekad je zaista bitnije putovati od točke A do točke B nego razgledavati i zadržavati se negdje. Do točke B stižemo i ovako, htjeli, ne-htjeli. Drago mi je što znam neke ljude koji su se itekako borili. A bore se i danas. Ovo je poruka i za mene:-). I ja sam samo čovjek.:-). A skoro sam se rodila u kolima hitne.:-). Žurilo mi se:-). |
Oh, well...
|
Dobro je znati da postoje borci. Njima, od kojih su neki danas ujutro bili udarna vijest na internetskim verzijama "Večernjaka" i "Jutarnjaka" - hvala. (Premda je vijest u "Večernjem" u roku od jednog sata nestala s ekrana). Ne sumnjam u konačan pozitivan rasplet događaja. Good timing? Written by: P. Green Can't help about the shape I'm in I can't sing, I ain't pretty and my legs are thin But don't ask me what I think of you I might not give the answer that you want me to Oh well When I talked to God, I knew he'd understand He said stick by me and I'll be your guiding hand But don't ask me what I think of you I might not give the answer that you want me to Oh well http://www.youtube.com/watch?v=KE4HGlmtOcg&NR=1 Pogledajte si malo video i Peterov cerek nakon što je ritam-sekcija benda izgubila ritam? nit? u ovoj izuzetno simpatičnoj izvedbi uživo. Jučer sam navečer slušala na radiju razno-razne izvedbe staroga Fleetwood Maca. Mašala! Oooh, weelll.... |
utorak, 14.10.2008.
Mala škola pučke psihologije II...
|
... iliti kako možda biti lav (opet dugačko i neoriginalno...) Jedna životna priča Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada bio prisutan tom događaju. Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio: „Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano. Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?" Svi prisutni su utihnuli. Otac je nastavio: „Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete." Potom je nastavio priču. Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet. Siniša je upitao oca: „Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?" Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom invaliditetu. Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima. Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao: „Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka." Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima. Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima. Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim. Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine. U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 ! Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta. I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti. Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu !? Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu ! Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao ni pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana. Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu. Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići. Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše: „Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i pukni je u mrežu !!!" Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje. Svi povikaše: „Šutni je, šutni je u gol !!!" Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu !!! Muk, ... , a onda provala ... prasak - svi skočiše: 'Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!' Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza. „Tog dana ...", završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, „... dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet." Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, a je zbog toga njegov otac bio presretan pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće! * * * A SAD, MALI DODATAK OVOJ PRIČI: Svi šaljemo i prosljeđujemo stotine viceva, smiješnih poruka i spotova putem e-maila, onako rutinski, bez razmišljanja, a kada dođe do toga da pošaljemo poruke poput ove, tu oklijevamo ... Nasilje, vulgarnosti, bizarnosti i česte opscenosti slobodno prolaze i olaju 'Cyberspaceom', ali javna rasprava o uljudnosti najčešće i ne stiže u naše škole, ni na naša radna mesta. Šteta. Ako Vi sada razmišljate o tome da li da proslijedite ovu poruku, najvjerojatnije, birate ljude u svom adresaru koji su 'prikladni' za to, dakle, one koji su "prikladni" za ovu vrstu pošte. Ali osoba koja Vam je ovo poslala vjeruje da svi mi možemo utjecati na to da se stvari promjene. Svi imamo na desetine prilika svakog dana pomoći da se ostvari taj 'prirodni poredak stvari'. Tako mnogo, naizgled beznačajnih, susreta između dvoje ljudi stavlja nas pred izbor: Prenijeti malu iskru ljubavi i humanosti na drugog ili izbjeći priliku, ostavivši tako svijet još malo hladnijim? Stari mudrac je rekao da se svako društvo prosuđuje i cijeni po tome kako tretira svoje najnesretnije pojedince. Pročitavši sve ovo, Vi sada imate mogućnost izabrati jednu od tri ponuđene mogućnosti: 1.Izbrisati 2.Zadržati 3.Proslijediti Neka i u Vaš dan bude utkan Sinišin duh !!! |
četvrtak, 09.10.2008.
Mala škola pučke psihologije...
|
... iliti kako vuk dlaku mijenja, a ćud nikada (nemojte čitati, predugačko je...) Lesson 1: Bile jednom tri sestre: Vanda, Sanda i Manda. I sve tri su bile veoma različite. Vanda i Sanda su različitost prihvaćale, a Manda je stalno imala neke zamjerke. Lesson 2: Bio jednom jedan planet Zemlja. U određenoj epohi naseljavaše ga ljudi. I ljudi su širili svoja tehnička znanja, no postojala je jedna veoma čudna pojava u tome. Naime, stalno su pisali knjige i pjesme o nečem što nazivahu „ljubav“ i stalno je sve bilo isto i slično, pa čak se rijetko koji ljud čudio uopće tome što se stalno i stalno prodaju i kupuju knjige i pjesme na istu temu. A svak je mislio da je rekao i pročitao nešto novo. Bilo je tu i drugih tema, no sve su one bile već davno obrađene, a ljudi kao da su to iznova zaboravljali i stalno su nešto novo kupovali, tražili, čitali i poistovjećivali se. (prekid komunikacije...) Htjela sam ovdje ubaciti link na web-stranice „Večernjeg“ u kojem je danas, kunem se, makar mi je noćas deset iza ponoći u sobi zazvonio telefon koji nije bio mog zvona, ali je, kunem se, ZAISTA zvonio, bio neki naslov da su ljudi dosegli vrhunac vlastite evolucije i da dalje nema. Ako malo prošvrljate pod rubriku „Zanimljivosti“, možda ga tamo i nađete. Možda. Lesson 3: (ovo je izravna kopija nečije druge mudrosti) Conditioning: Unless you drop your personality you will not be able to find your individuality. Individuality is given by existence; personality is imposed by the society. Personality is social convenience. Society cannot tolerate individuality, because individuality will not follow like a sheep. Individuality has the quality of the lion; the lion moves alone. The sheep are always in the crowd, hoping that being in the crowd will feel cozy. Being in the crowd one feels more protected, secure. If somebody attacks, there is every possibility in a crowd to save yourself. But alone? - only the lions move alone. And every one of you is born a lion, but the society goes on conditioning you, programming your mind as a sheep. It gives you a personality, a cozy personality, nice, very convenient, very obedient. Society wants slaves, not people who are absolutely dedicated to freedom. Society wants slaves because all the vested interests want obedience. Osho One Seed Makes the Whole Earth Green Chapter 4 Commentary: This card recalls an old Zen story, about a lion who was brought up by sheep and who thought he was a sheep until an old lion captured him and took him to a pond, where he showed him his own reflection. Many of us are like this lion - the image we have of ourselves comes not from our own direct experience but from the opinions of others. A "personality" imposed from the outside replaces the individuality that could have grown from within. We become just another sheep in the herd, unable to move freely and unconscious of our own true identity. It's time to take a look at your own reflection in the pond, and make a move to break out of whatever you have been conditioned by others to believe about yourself. Dance, run, jog, do gibberish - whatever is needed to wake up the sleeping lion within. Naime, čitajući će se većina apsolutno složiti s izrečenim. No, samo zato što je to većina. A zapravo i neće. I to baš ta ista većina. Budući da mi je u zadnje vrijeme draže citirati stvarne, žive ljude, ljude s kojima komuniciram, eto jednog zgodnog citata: “When I am free, I like to travel. I mean I like the actual process of moving from A to B not the sight seeing or staying at places.” Stvar ukusa? Možda. A možda i ne. Zapravo, nema pomoći. Inače bi i Biblija, i Kuran i sve to tako bilo dovoljno. I rekoh jednom – i dosta je. A ono nije. A mi na kraju svog evolucijskog puta. Wall-E /vo:li:/ (tko kaže da bi se /w/ trebalo čitati /w/ samo zato što tako engleski nalaže? Konvencija koju je nametnula zla imperijalistička sila! Bu! Iš! Splaš!). Sigurno svatko čita sve na svoj način i primjereno sebi. A izvan toga želi vidjeti ono što želi. Bez iznimke. Usput, pogledala sam jučer prvi put „Red Dwarf“: koga biste si vi uzeli da vas kao hologram prati na dugom putu do Zemlje? Kad biste mogli? Tj. kad bi vam pružili tu priliku? Pozadina i priznanje (iliti Exposure): Priznajem, zadnjih sam dana rješavala testove inteligencije i zarekla se sama sebi da ću doseći prag od nekih 123 IQ koji bi me svrstao u visoko inteligentne ljude. U „Menzu“. Ja, naime, dok radim, jako volim da mi jela budu zgotovljena i da si ne moram sama kuhati. Ovako sam samo normalno inteligentna. Čisti prosjek. I ispada da nisam za menzu. I koliko god se trudila, izgledi su mi, barem po tim kriterijima, mršavi. I to mi je zasmetalo. Pa sam onda našla i ovaj Einsteinov test Ovo je kviz kojeg je složio Albert Einstein, te bez ikakvih istraživanja navodno rekao da ga 98% ljudi nije u stanju riješiti. Bez obzira na to, zadatak nije jednostavan i rijetki su koji ga mogu riješiti brzo. Možda je tvrdnja o 98% točna pod uvjetom da se test rješava napamet bez pomoći olovke ili miša. Cut-copy-paste tehnika puno olakšava i ubrzava rješavanje zadatka. Zadatak: 1. Imate 5 kuća u 5 različitih boja 2. U svakoj kući živi osoba druge nacionalnosti 3. Tih 5 osoba pije različita pića, puši različite cigarete i drži različite ljubimce. 4. Nitko nema istog ljubimca, ne puši iste cigarete i ne pije isto piće. PODACI: 1. Britanac živi u crvenoj kući 2. Šveđanin drži psa 3. Danac pije čaj 4. Zelena kuća je lijevo od bijele 5. Vlasnik zelene kuće pije kavu 6. Osoba koja puši Pall Mall uzgaja ptice 7. Vlasnik žute kuće puši Dunhill 8. Čovjek koji živi u kući u centru pije mlijeko 9. Norvežanin živi u prvoj kući 10. Čovjek koji puši Blend živi pored onoga koji drži mačku 11. Onaj koji drži konje živi pored onoga koji puši Dunhill 12. Čovjek koji puši Blue Master pije pivo 13. Nijemac puši Prince 14. Norvežanin živi pored plave kuće 15. Čovjek koji puši Blend ima susjeda koji pije vodu PITANJE: TKO IMA RIBE??? Einstein je napomenuo da se uvijek moramo preispitivati i nikad ne prestati sumnjati. Svrha toga je pronalaženje pravog rješenja ili otkriće da ne postoji jednoznačno rješenje.(http://www.iqtestinteligencije.com/einsteinov-test-inteligencije.html) Zanimljivo. Navodno . Ja sam u konkretnom slučaju odabrala ovo drugo: ne postoji jednoznačno rješenje. I to mi je rješenje. . A s onim drugim rješenjem ću se jednom uhvatiti u koštac: odlučno, smjelo, drsko. Jednom. Kad mi budu dali. Premda, čini mi se da Biblija u jednoj priči govori da Isus ima riba k'o u priči. Ili je to opet gubljenje u prijevodu, pa bi se možda pitanje trebalo pisati „Tko ima ribice“? A jesam ga sad zafitiljila... Ili možda nisam? |
