Hm, da... Nedjeljom se, otkad ja pamtim (a pamćenje me sve slabije služi, a i oči, no to je druga tema – ili možda nije?), za vrijeme ručka i svemu što mu prethodi i iza njega slijedi – sluša Radio Sljeme. I danas je, što nije rijetko, na repertoaru bio i „Cabaret“ u izvedbi Lize Minelli, pa onda, među ostalim i „Dein ist mein ganzes Herz“ u Pavarottijevoj izvedbi na talijanskom, a uz filanog pečenog piceka se potegnula i tema Dine, potaknuta pjesmom „Tiho plove moje čežnje“ Ive Robića, uz kratki pregled njegovih početaka nakon zabrane emitiranja javnih izvedaba mnogim pjevačima koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata.
- „Priča se da ga je Marta čvrsto držala!“, slavodobitno će moja majka.
- „Kak' to misliš 'čvrsto'?“, pita sis.
- „Pa, tak, nije bez nje mogel' ni mrdnut, priča se. Ona mu je bila i menadžerica.“, opet majka.
- „Pa, vjerojatno nije ni htio kad mu je bila menadžerica!“ (cerek, cerek)
- „Ma, ja mislim da su se oni našli. Njemu je bilo u interesu da ima nekog iza sebe, nekoga tko ga kuži, a on je to znao prepoznati i cijeniti.“, - ja.
- „Ma, dobro, vele da je bil' tak solidan, da mu ništ' nisi mogel' prišit. Pa su ljudi onda izmišljali.“ – the Mother.
- „Pa zato su i izmišljali!!! Nisu imali kaj pametnije za radit'. K'o i obično. Ništ' čudno“, mua.
Slrup, mljac, grab,...
- „ Jesi čula za Dina?“, ja
- „Jesam, prošli vikend...“, sis.
Bla, bla,...
- „Navodno da je Danijela rekla da mu je bilo loše i da je pitala da'l da pozove hitnu. Pa nije!“, Mom, uz lagano predbacivanje u tonu.
- „Kod takvih ljudi i kod narkomana teško možeš predvidjeti kad je onaj pravi put da pozoveš hitnu! Bila je vjerojatno navikla na takva njegova stanja!“
Bla, bla, o Dini, što je svak' čuo, koliko puta mu je muž mame mog kumčeta hitao s injekcijama da ga smiri itd. (eto, i ja sam indirektno POVEZANA sa selebritijem – AHHH! Imam što za ispričat, iz DRUGE ruke, ahh!!! A znam još i jednu, u prilog njegovom talentu, ali, dobro, neću se sad s time hvalit!)
- „Ona je njega jako voljela i prihvaćala. Jaka je!“, kaže Mom.
Bla, bla, što se sve čulo, vidjelo, reklo-kazalo, itd....
Exit: sis & podmladak
Pa mi kroz misli prođu svi komentari, blogovi, vezani uz Dinovu smrt. Navodno je Dino zamjerao bratu što se toliko ženi i toliko dice ima. A on i Danijela, doslovce kroz pustinju i prašumu. Tradicionalno, ne? Till Death Do Us Part.
Pogledajmo sada malo Danijelu. Sve zna, sve kuži, sve odrađuje, kreativno, nepokolebljivo. I mudro. Samo jedno dijete su imali. Veoma mudro.
Kad-tad, u braku (zajedničkom životu), žena mora odlučiti o broju potomaka, odnosno, bilo bi dobro da to učini, po mogućnosti u razgovoru s partnerom, jer, ponekad, u nekim, ako ne svim vezama, naprosto moraš odabrati kome ćeš se više posvetiti: djetetu (djeci) ili mužu/partneru, ili pak sebi. I to je to. I tu se žene razlikuju. A mnoge nisu ni svjesne razložnosti takve odluke, barem ne trenutaka kada ih treba donositi. I koliko možeš podnijeti. I da li ćeš na tom putu imati podršku ili ne. I kakvu. I jesi li se precijenila ili ne. I možeš li ti to. I zašto sad odjednom ne možeš.
Vidjeh na YouTubeu isječak pod naslovom otprilike „Dino razbija studio“. I ja bi ga razbijala da sam na njegovom mjestu. A tamonji voditelji se cereču, ismijavaju njegov istup, niš' ne kuže. A Dino viče „Pusti me da govorim, jesi me pozva da ja govorim, pa onda me pusti...“. Biti žrtvom vlastite želje za priznanjem takav kakav jesi, a ne kakvim bi te svijet želio vidjeti, doživjeti i sav onaj crap o idealima, uzorima, odnosno kakvim te svijet doživljava, u srazu s onim što bi ti htio – ismijavanje zapravo na svakom koraku. Ili tapšanje. Ono, je, je....
A Ivo-legenda? Nije li i tamo bilo pustinje i prašume? Nisu li ova dva potpuno oprečna lika hrvatske pop-scene zapravo jedinstvena u svemu onome što je svekoliki puk počeo komentirati? Divi li se, osim njima bliskima, istinski itko na ovako velikom podvigu kao što je očuvanje bračne zajednice, ona žrtva koju svak' podnosi u ime zajedništva i ljubavi? Koliko je djece svjesno svega kao što je Ella? Jeli to tužno? Nije li ljudski? Ne bi li trebalo biti svakodnevno? Pa ipak, ne mislim da je tu u pitanju samo čvrstina žene. Muškarac bi tu trebao imati veliku hrabrost prepustiti se. Bez toga ne ide. Kakve god fame kružile po svijetu, odnos je ipak relacija dvoje/dvije/dvojica.
Zašto, pobogu, nitko ne usmjeri svoju pažnju ka onome što je istinski vrijedno u tim dvama likovima, legendama našeg, pa i internacionalnog prostora, ma koji god i kakav god on bio? Nema li tu osim droge-uzoritosti, ničeg drugog za razmotriti?
Kakogod, „... she was the happiest corpse I've ever seen.“ Čini se da Dino baš i nije. Za Ivu ne znam. A nije ni bitno. Jedino, žao mi je što Dino neće doživjeti odmak ne bi li se iznova osvrtao na sebe. Tu je po meni, u pogledu neke uvjetne odgovornosti celebritija prema široj javnosti, ono što će nedostajati. Barem meni. Pa čak i mojoj mami. Njoj je najdraža ona lokalpatriotska „Ništa kontra Splita“. A pokopan je u Zagrebu.
„Sag mir noch einmal, mein einzig Lieb, oh, sag noch einmal mir: Ich hab' dich lieb!“
ili
„Life is a cabaret!“.
Iliti, kako vam drago. Ali, zapamtite, javnost nema ništa s tim.
Da, umro je Ladan. Još jedan renesansni lik napusti tri dimenzije.
Post je objavljen 14.09.2008. u 16:35 sati.