subota, 30.06.2007.
TOLERANCIJA...
|
Tolerancija dolazi od latinske riječi tolerare što znači: dopuštati, podnositi, trpjeti; trpeljivost, podnošljivost prema tuđim mišljenjima i uvjerenjima, snošljivost, obzirnost, dopušteno odstupanje od uobičajenog propisa. (...) O toleranciji se može govoriti samo ako je osoba tolerantna prema onoj različitosti koja joj smeta, neugodna joj je i na neki način je pogađa. Jedna od zaista boljih definicija tolerancije. Nije moja. Nekako sam neproduktivna zadnje vrijeme. No, svakako potiče na razmišljanje. Da ne bi bilo zabune, u letku se navodi i da je tolerancija uvažavanje NEKIH, ne svih, ljudskih različitosti koje omogućuju temeljno ljudsko dostojanstvo pojedinca te da tolerancija ne može biti neograničena. Neke izravne nehumane postupke i shvaćanja što ugrožavaju osnovna prava i slobudu drugih ne samo da se ne može tolerirati, već im se treba suprotstaviti (npr. ubojstva, nasilje, rasizam...). Pa, jesmo li tolerantni kao pojedinci i društvo? |
subota, 09.06.2007.
Malo besplatne reklame...
|
Događaj zvuka (Tekst improvizacija o improviziranoj glazbi - improv - povodom buđenja ZG scene) Ana Galoić Što se nauči kroz improv glazbu? Da je važno uhvatiti zajedničku vibraciju s okolinom i potom joj "povisiti" frekvenciju. Da bezbroj putova vode u istu točku, te da se spajamo ne po sadržaju, već po osjećaju. Osjećaj za ritam je esencijalan. I osjećaj slobode. Pomicati granice otvaranja prema svijetu, a da nisi agresivan, tj. da te svijet poziva, kao što i ti pozivaš svijet k sebi. Privlačiš, ali se ne sudaraš. Uvod = tko, što, zašto... Na drugoj razini je stvaran početak priče. Ova priča nije linearna. Ona se događa po drugom ključu. Možemo ju pratiti onako kako nam pogled padne na slova. Organizacija informacija događa se po principu: vidi što jest (ne traži što nije). Otkrij ljepotu u onome što dolazi. Tu se otvara novi put. Slijedimo ga. Ovo je igra, a elementi igre - zvuk, svijest, percepcija, trenutak ili odsječak vremena. Ako sada primijenimo to što smo rekli za improv glazbu na tekst, to bi značilo da se on piše sam po sebi, poigrava s formom, izlazi kao čista misao, stvarna. Ovo je živa riječ. Nema namjere osim da nešto kaže, da se složi u skladnu, konačnu misao. Neponovljivu. Nije to lako. Pauza. Zahtijeva ritam. Disanje. Uzdah. Mirnoću i neopterećenost znanjem, memorijom. Zaplet Glazba koja ne pribjegava prepoznatljivoj formi, okreće se čistom zvuku. Onome što se dogodi samo po sebi. Mnogi su pokušali i uvijek iznova pokušavaju doći u čisti, telepatski (oslobođen koncepta) govor, razmjenu sa stvarnošću. Nesputanost, odsustvo pretpostavke, predumišljaja, spontanost. Osim što to na mentalnoj razini zahtijeva duboku koncentraciju, miran um, na razini srca traži vjeru, čistoću, oslobođenost od straha (briga, sumnja, sram). Razmjena. Komunikacija bez posredstva. Tko vidi može, tko ne vidi, ne može ili ne može dok mu se "vid" ne razbistri. Htjela sam napisati tekst o zvuku i stvarnosti, o zvuku koji transformira stvarnost, sudjeluje u kreaciji, pokreće ju, stvarnom zvuku. Izvornom. On je spontani izraz. Radimo eksperimentalno. Kategorije kao upoznavanje, usklađivanje, zbližavanje su prve u igri. Shvatiš li osobu, možete proizvoditi sklad u beskraj. Vidiš li zvuk bez predrasude, možeš se njime igrati, izazvati ga, promijeniti. Kako zvuk, tako stvarnost. Osloboditi se želje jest postignuće. Biti s ljudima s voljom, bez ikakvog interesa i namjere osim da si tu, da sudjeluješ u stvaranju, disanju, življenju. Tad se nešto dogodi. Zaboraviš sebe. To pokušati uvijek i nesvjesno... Tad se javlja kreativna energija koja ostavlja utisak na forme, dodiruje ono što je bilo "mrtvo" i oživljuje - transformira stvarnost. Što je stvarnost u slučaju izvedbe zvuka? Na jednoj razini to je čisti rad sa zvukom, u kojem čovjek zaboravlja sebe, na drugoj razini odnošenje prema svijetu, i tu dolazimo do etike osobnog izraza. Ona se izgrađuje cijelog života osvješćivanjem vlastitih postupaka i reakcija - što se bolje poznajemo, to ćemo mirnije reagirati na podražaje, tj. smanjuje se strah prema vanjskom. Koncentracija. Što je dublja, to igra postaje minimalnija u gesti, dublja u značenju. Kao riječ koja dolazi nakon šutnje. Praznina, šutnja dobiva na važnosti. Pitamo se što uopće reći. Tamo, najbliže sveopćem sažimanju ostaje ili samo krik, ili samo tišina. Ljepota je u trenutku. Postignuta usuglašenost, ona je vječna, sasvim je svejedno koliko traje u vremenu, nije mjerljivo, jer vrijeme postaje individualan doživljaj. Tišina nastupa kad se misao izgubi. Tako improv teži velikoj tišini. Slušanje drugog Kad uhvatiš ritam drugog, vibraciju počinjete se zajedno "njihati" u beskraju, kao val dok se ne istopi u pjenu. Mirno promatrate i puštate da vas nosi, uživate, sve do tada je traženje. Zašto improv? Igra, put koji topi formu, pravila koja znamo, otvara nam granice, omogućuje kretanje van predvidivog, dozvoljava korak u nepoznato... tu je meko kročiti, može djelovati i "pipkavo", slabo, bojažljivo; prvi korak uključuje strah, dok ne osjetite da vas život podržava i da nećete pasti tvrdo... intenzivira osjećaj života... Kad uđemo u pretpostavku ... potrebno je postupiti nježno: tko ju prvi osjeti, taj pažljivo krene, da ne omete druge... krene tiho, a drugi, u svom tempu slijede. Tako se zajedno krećemo... Kretanje je važno ... jer ne želimo ostati u istom krugu zauvijek. Um traži put(eve) dalje... ovo je zapravo igra usklađivanja tempa kretanja. Svi zajedno, a ipak svako u svojoj fazi ili brzini. Improv i stvarnost Improvizirana glazba je najbliža stvarnosti. Ona koja je u potencijalu svakog trena. Ona koja zvuči, izlazi iz slike, pojavljuje se onda kad se ne nadate, ne tražite, ne očekujete, ne sudite... Odnos Energija zvuka. Što puštam u eter? Ono što jesam. Nemam ništa osim sebe. Da, ja sam informacija sastavljena od mnogih informacija. Ali, sad, baš sad, koju ću ti dati? Onu koja izađe sama, ne posežem u memoriju, puštam računalo da sam obavi posao. Pa što onda radim? Pustim računalo da radi svoj posao... sloboda. Otkrivanje slobode Malo po malo. Kako se pustiti s lanca bez straha da si pustio zvijer? Zvijer treba pripitomiti, umiriti, pustiti ju tek u kontemplaciju da se sama oslobodi kad shvati da lanac zapravo i ne postoji. I tako se kreće um, i ovako... mora imati puls prirodan jer kad krene brže, osjeća pritisak svijeta. Kad je usporen, degeneriraaaaaaaaaaaaaaaaaa. Zaključak On se stvori sam po sebi, on je uvijek nova spoznaja koja nas iznenada pogodi kao zraka svjetla i promijeni nam vibraciju. Postanemo lakši, puls nam proradi brže, dolazimo sebi. Postajemo mi. Pristupamo glazbi i slušanju poput zaljubljenika, fascinira nas. Jednom kad ju razumijemo, poželimo ju i kreirati. Onda shvatimo da za to nije dovoljno znanje, razumijevanje, već treba biti ,"biti u stanju". I upravo to stanje, taj duh improv glazba nastoji pobuditi. Jedan u drugom. Lekcija zaljubljenosti je usvojena. "Droga koja nas nosi", tj. odnos prema realnosti koji uključuje žudnju, želju. Sjećanje i pokušaj obnavljanja tog sjećanja. Improv glazba je velikim dijelom još žudnja. Međutim, ona kreće iz realnosti gdje spoja nema i rad je u oslobađanju od žudnje. Ukidanje želje da bi ona bila realizirana, trik je bez premca. Prvo je pokušaj. (Grupa zagrebačkih glazbenika radi na tome svakog ponedjeljka uz zalazak sunca na Savi iza Močvare. Dođite dok je još ulaz slobodan.) Slučajni posjetitelj mog bloga više informacija i članaka može pročitati na adresi:http://www.wam.hr Međutim, riječ je o tome da se meni upravo ovaj tekst veoma dopada. Podsjeća na recept, ako ne za dug, onda barem kvalitetan život. Znate li improvizirati u životu? Želite li to uopće naučti? Jeste li ikada osjetili stanje "improva"? Mislim, u kreaciji? U "interakciji" s drugima? Nije riječ samo o glazbi. Riječ je o životu. Živite li ga na ovaj način? |
ponedjeljak, 04.06.2007.
INDEXI ...
|
Gledala sam neku večer snimku koncerta iz KD Vatroslava Lisinskog. Na moje opće oduševljenje, kao gošća se pojavila Bisera Veletanlić. Divan baršunast glas! Naravno da sam se naježila. I sjetila singlice koju sam vrtjela kao tinejdžerka: Milo moje Nikad vise milo moje,nikad vise nikad vise onog leta nema zasto cvet da cveta umrle su oci tvoje,nikad vise, za nas dvoje Plakati necu ja,milo moje oko je prazno i slepo, sad jeste,zlo je sve svrseno je, a bilo nam je,bilo nam je lepo... Sve je proslo,milo moje,sve je proslo niceg nema,sve se gasi,nestali su oni glasi umrle su reci tvoje,sve je proslo za nas dvoje Otislo je milo moje,otislo je moja prazna ruka vene,nema tebe pored mene umrlo je srce tvoje gotovo je,otislo je... |
ANEGDOTA...
|
Na nekom važnom skupu našli se astronaut i neurokirurg iz SAD. Astronaut kaže: "Bio sam u svemiru i mogu Vam reći da nigdje nisam sreo Boga o kojem svi toliko pričaju." Neurokirurg odgovori: "Dragi moj mladiću, operirao sam stotine mozgova i ni kod jedne operacije nisam naišao na misao." |
nedjelja, 03.06.2007.
Twenty-seven white lilies ...
|
... surround the King of Spades. One to be exchanged for each month as the time fades. Lily by lily spaded up to clear the ground for his descent. Will the ground be white when he arrives? Will the moon be full or crescent? Will the tide be high? Have no doubt about it. All good comes to those who know they must wait. Divine Universal Path© |
