četvrtak, 26.04.2007.
Za Boga miloga,
|
... tek sad sam skužila da nisam objavila naslov pjesme. Iako su surferski manijaci vjerojatno prepoznali stih. Dakle, to je JIM MORRISON "WHEN THE MUSIC'S OVER" |
utorak, 24.04.2007.
|
Znam, znam, kaj tek sad vidim dubinu tih riječi! Kaj si do sad radila u životu? Kaj, čopava te klimaks? Neproživljena mladost, ha? Ima tome već neko vrijeme. Vezano je uz smrt jedne velike osobe, čiji poseban senzibilitet je nešto što zaista cijenim. I dijelim (ima nas još). Osoba koju je glazba u određenom razdoblju života spasila od ludila (i takvih zasigurno ima još). Premda, teško mi je zamisliti da bi ta ista osoba ikada poslušala pjesmu iz naslova, pjesmu koju je napisao onaj šlagirani zgodni dečko s kožnim ogrlicama oko vrata. Tek ju sada vidim i uviđam. I pitam se, ponekad, da li je to svijet koji je zaslužio da se u njemu rađaju djeca ("Look what they've done to the Earth (...) Stabbed her with knife in the side of the dawn"). Pročitala neki dan na nekom blogu analizu nekog, naravno američkog, ispitivanja po kojem je optimalno imati jedno dijete (malo prosurfajte sami), barem za dijete. Ne znam da li je to potaknuto "Celestinskim proročanstvima" (mislim da je to ta knjiga) ili nečim drugim, no sama analiza, a osobito komentari na nju, su veoma zanimljivi. Ispada da prvo dijete pati kad se rodi drugo, da drugo pati što je drugo itd. itd. (izjave nekih roditelja: ak mi prvo "potroši" auto, onda mi je ipak ostalo jedno; da se ima s kim igrati, da nekog ima u životu, itd., itd., do onog – da sačuvam muža, brak i sl.). Ne bih dalje o (kvazi)motivima. Meni se ponekad čini da je i to jedno dijete koje sam rodila nešto čemu se ne posvećujem dovoljno. Iz raznih razloga. Ne opravdavam se niti išta impliciram. Tek se pitam ponekad, nije li većina čovječanstva ipak uglavnom biološki uvjetovana u tom pogledu. I gdje je tu duhovna nadogradnja višeg inteligentnog bića? Razmišljamo li o djeci kao o bićima? O djeci kao bićima koja trebaju živjeti na Zemlji?. Kad se moje dijete rodilo, netom nakon poroda, pogledala sam ga i kroz glavu mi je proletjelo nešto tipa "Bože moj, kakvo čudo! Pa ja sam samo instrument koji je ovo biće donio na svijet." Moj istinski osjećaj je da je to svoje biće, zasebno, autonomno, koje mi je, ne jednom, samo reklo da je mene odabralo za mamu (!?). Ubijamo li mi svoju Zemlju zabijajući nož u njeno svitanje? Ili smo tek duhovna bića koja žele iskusiti zemaljski život? Zašto onda neki traže opravdanje ili neki valjani razlog za to? A zašto ga neki ne traže? Ili je ipak sve već davno o'šlo u klinac...? Je li zaista bitno na ovome svijetu biti "JA"? Ako jest, čemu onda sva ta religiozna mašinerija? Ne vozim li ja možda u suprotnom smjeru? Kaj, to mi je karma? Pjesma je mrak. MRAK. |
ponedjeljak, 23.04.2007.
Jedna crtica s jučerašnjeg viteškog turnira:
|
Moji mušketiri, kako to već biva, putuju po svijetu, ponekad odvojeno, kako bi stekli sva znanja i iskustva koja su im potrebna u njihovim svetim misijama. Tako nam Atos odlazi ovo ljeto u Oxford, Portos u Grčku, a Aramis će lutati šumovitim otokom divljeg i opasnog, gusarima preplavljenog Jadranskog mora. Kako bi bio siguran da će svak' svoju misiju obaviti u duhu mušketirskog reda i zavjeta, Aramis je izrekao sljedeće mudre riječi: "Ej, Portos, kad budeš u Grčkoj daj reci Posejdonu da malo dođe u Jadransko more". Ljubi ga majka!  |
nedjelja, 22.04.2007.
|
Tek sad sam uvidjela koliko je napomena zapravo duboka. Note: This Return Receipt only acknowledges that the message was displayed on the recipient's computer. There is no guarantee that the recipient has read or understood the message contents. |
subota, 21.04.2007.
|
D&VT - puno fala! Eto, što su frendovi. Nit ne kažeš, a oni već postupe ... Inače, dost' opasna misija... |
TO SAM JA. UNUTRA.
|
I will place you among the stars To remind me of the dark blue I once saw beyond your eyes Then I could drown me in the depths Of the universe of love unknown to me Of which only a glimpse was revealed for me to see. And it will carry me on and on To the place deprived of every fear The emerald green and turquoise blue light And I'll never ever say again: I wish I might... Courtesy of Divine Universal Inspiration©. Thanks! |
petak, 20.04.2007.
|
Dobro jutro, radni narode! Ustaajte, vi zemaljsko rooobljee... |
četvrtak, 19.04.2007.
To sam ja, samohrana majka, ima nas još, ali
|
... to ne znači da će tu biti riječ o tome. Tek perspektiva. Za početak... JEDNA LJUBAVNA Daj mi da pijem vode iz izvora tvoje duše Jer u mojoj nutrini vladaju suše Daj mi, daj, daj, jer tako bi mi bilo lakše U životu, i drugdje... Baš bi nam bilo dobro skupa! Ja bih ti dao sve što jesam (to nije malo!). Pa to već oduvijek svi rade, što ne bi i mi! Jer, dobit je to u suštini, Čista trgovina duše. Idem sad radit. Dost sam se zezala. |
