Znam, znam, kaj tek sad vidim dubinu tih riječi! Kaj si do sad radila u životu? Kaj, čopava te klimaks? Neproživljena mladost, ha?
Ima tome već neko vrijeme. Vezano je uz smrt jedne velike osobe, čiji poseban senzibilitet je nešto što zaista cijenim. I dijelim (ima nas još). Osoba koju je glazba u određenom razdoblju života spasila od ludila (i takvih zasigurno ima još). Premda, teško mi je zamisliti da bi ta ista osoba ikada poslušala pjesmu iz naslova, pjesmu koju je napisao onaj šlagirani zgodni dečko s kožnim ogrlicama oko vrata. Tek ju sada vidim i uviđam. I pitam se, ponekad, da li je to svijet koji je zaslužio da se u njemu rađaju djeca ("Look what they've done to the Earth (...) Stabbed her with knife in the side of the dawn"). Pročitala neki dan na nekom blogu analizu nekog, naravno američkog, ispitivanja po kojem je optimalno imati jedno dijete (malo prosurfajte sami), barem za dijete. Ne znam da li je to potaknuto "Celestinskim proročanstvima" (mislim da je to ta knjiga) ili nečim drugim, no sama analiza, a osobito komentari na nju, su veoma zanimljivi. Ispada da prvo dijete pati kad se rodi drugo, da drugo pati što je drugo itd. itd. (izjave nekih roditelja: ak mi prvo "potroši" auto, onda mi je ipak ostalo jedno; da se ima s kim igrati, da nekog ima u životu, itd., itd., do onog – da sačuvam muža, brak i sl.). Ne bih dalje o (kvazi)motivima.
Meni se ponekad čini da je i to jedno dijete koje sam rodila nešto čemu se ne posvećujem dovoljno. Iz raznih razloga. Ne opravdavam se niti išta impliciram. Tek se pitam ponekad, nije li većina čovječanstva ipak uglavnom biološki uvjetovana u tom pogledu. I gdje je tu duhovna nadogradnja višeg inteligentnog bića? Razmišljamo li o djeci kao o bićima? O djeci kao bićima koja trebaju živjeti na Zemlji?.
Kad se moje dijete rodilo, netom nakon poroda, pogledala sam ga i kroz glavu mi je proletjelo nešto tipa "Bože moj, kakvo čudo! Pa ja sam samo instrument koji je ovo biće donio na svijet." Moj istinski osjećaj je da je to svoje biće, zasebno, autonomno, koje mi je, ne jednom, samo reklo da je mene odabralo za mamu (!?).
Ubijamo li mi svoju Zemlju zabijajući nož u njeno svitanje? Ili smo tek duhovna bića koja žele iskusiti zemaljski život? Zašto onda neki traže opravdanje ili neki valjani razlog za to? A zašto ga neki ne traže? Ili je ipak sve već davno o'šlo u klinac...?
Je li zaista bitno na ovome svijetu biti "JA"? Ako jest, čemu onda sva ta religiozna mašinerija? Ne vozim li ja možda u suprotnom smjeru? Kaj, to mi je karma?
Pjesma je mrak. MRAK.
Post je objavljen 24.04.2007. u 20:24 sati.