|
|
| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Samo riječi.....
...možda samo nestanem...
Nije ovo za mene.
Reci kako je kad gubiš se,
kad krivo radiš, lutaš i nestaješ,
kad sve riječi postanu suvišne,
tvoj mutan pogled, nijeme usne,
gdje je nestalo srce?
Punila sam ti grudi,
srce htjelo je iskočit
Ali ipak smo ljudi,
teško je grešku uočit
I triput teže priznat,
uvijek držo si se iznad
Makar bio u krivu,
priznat nećeš za glavu živu
A jebo sve,
jebo pare-trebe ko Edo
Sapleo si se i pao,
nisi znao kud bi gledo
Sada gledaš u pod,
istina prejako blješti
Kad me sretneš, šutimo,
ko jebeni furešti
Neznamo se više, možda bolje,
drugi je odnos...Ostaj mi zdravo.
Točka.
Pozdrav, tvoj Ponos.
Pogledaj me u oči,
znaš da mislimo isto
Vjerujem ti jer te volim,
al spao si fakat nisko
Zar i ti, sine Brute? Sranja me ljute
Još jučer držo si se mene
ko dijete za majčine skute.
Nije svejedno, prodo si me,
malo dobio,
A bez mene ćeš teško,
neznaš kolko si izgubio
Ko će te trpit, ha? I gutat sranja?
Da,
Drugi ti se nude,
al su to sve obećanja, a?
Drugi bi umrli, ubili za mene
Ti si me zgazio, našao zamjene
Više me nemaš,
al i slomljena kost će srast...
Ostaj mi zdravo. Točka.
Pozdrav, tvoja Čast.
Kad su stvari stisle sa svih strana zajedno smo stajali,
Ja držo sam se uz tebe,
nismo se odvajali,
kad su doma bile frke uz mene si ih prebrodioi cura kad je srala,
i onaj kad te pogodio,
i masu takvih sličnih situacija,
sve ispalo je
dobro - bez ne'akvih povečih komplikacija,
al sad se sve promijenilo,
jebote ti si lud,
ono totalno si danas promijenio svoju ćud,
ne razumijem šta ti je,
al nije me ni briga,
to je tvoja odluka,
i šta ću ja, jebiga
sad putevi razilaze nam se,
smatram to porazom
ostaj mi zdravo.
Točka.
Pozdrav tvoj Razum...
Crvena sam kao armija,
natečenih arterija
Od primljenog udaranja,
od prejakog šamaranja.
Nema okretanja druge strane,
lako planem
Nemam živaca za bolje dane,
ne čekam da mi svane.
Šta je bilo bilo je,
sad drago za milo je
I dok išlo je išlo je,
nema dalje jer stislo je.
Čuvaj guzicu, to imaš,
vidim to jer uvijek sereš.
Smiješ se? Jebe ti se,
al gorki okus ne ispereš.
Dok gledaš u ogledalo,
dal sviđa ti se odraz?
Brijem da ne
Ostaj zdravo.
Točka.
Pozdrav, tvoj Obraz.
Tu sam da te zaštitim,
život da ti olakšam,
tu sam da ti pružim nadu,
uz tvoj bok da koračam,
ja sam oko da vidiš ljude,
mudrost da ih shvatiš,
ljubav za sve, i mir da ih prihvatiš,
a tvoj je put drukčiji,
korak tvoj teško pratim,
ko da namjerno hočeš me se riješit
da ostavim te samog - teško to prihvaćam,
griješim, znam,
ali i onako me ne želiš,
eto ti pa hodaj sam,
bez mene si praznina,
živi danas kako znaš
jer me nema za sutra,
nema u tebi
i ne moraš nikad više me ni imat,
shvaćam kad me netko tjera
ostaj mi zdravo.Točka.
Pozdrav, tvoja Vjera...
Nismo se dugo čuli,
brinem se jel sve u redu
Pa te sama opravdavam,
nemaš mjesta u rasporedu.
Znam, puno radiš,
znaš da na tebe sam ponosna,
Čujem dobro ti ide,
pitam za te kod svih frendova.
Da ne ispadnem očajna,
kad me pitaju ja se smijem,
Kažem: Čut ćemo se, tak je reko,
barem brijem...
Znam da sam prljava,
al isti smo, to znaš,
Crna ko pod noktom,
nemoj se sramit, ti si naš.
Ja sam u tebi bila zadnji dokaz onog humanog
Al je teško biti čovjek kad zabriješ da si Bog.
Siđi dole, i meni moralo je prisjest...
Ostaj mi zdravo, stari.
Točka.
Pozdrav, tvoja Savjest.
Elemental- oproštajna pisma
Ne govori više
Reci šta da budem,
bit ću za tebe.
Kazi šta da radim,
uradit ću sve.
Ne govori više da te ne volim,
ako želiš prijatelja evo ti ramena.
Ako želiš moju ljubav,
uzmi je za sva vremena.
Ne govori više da te ne volim,
kad odnijela si sve.
Reci hoću to da imam ja ću ti stvoriti,
hoćeš li heroja ratnog otiću se boriti.
Ne govori više da te ne volim,
kaži hoću snijeg da pada,
ja cu pričat s Bogom.
Hoćeš me za jednu noć.
Ljubi me i šutni nogom,
ne govori više,
da te ne volim,
kad odnijela si sve.
Ref.
Za sve ove godine
Još je kod tebe,
dobro i toplo.
JoŠ na uživanje ti mirise soba,
ali nikad dalja nisi bila mi.
Kroz kolut plavog dima,
vidim ti oči,
i suze u njima.
Zatvori prozor, noćas će padati.
Ref.
A ti, ti bi
da me poljubiš i da nazdraviš,
za sve ove godine,
sto su te promjenile.
Za sve one poljupce,
za sve što mi duguješ.
Hoćeš opet, hoćeš da me napiješ.
Cigare su dogorjele,
i rijeci više ništa ne znače.
Samo malo tihe muzike u sobi.
Kroz kolut plavog dima
vidim ti oči,
i suze u njima.
Zaključaj vrata, neću se vratiti.
Ref.
Kad se prijatelji rastaju
Zbog žena plakao sam ja,
nekad mjesec, a nekad i dva,
al' je najteže, svatko to zna
kad se prijatelji rastaju.
Zbog žena pio sam ja,
nekad mjesec, a nekad i dva,
al' je najteže, sruši do dna
kad se prijatelji rastaju.
Ref.
Svega će bit', al' prijatelja neće,
svega će bit', al' nece biti sreće,
svega će bit', pusti, suza nek teće,
kad se prijatelji rastaju,
kad se prijatelji rastaju.
Noćas mi ne budi ljut,
jer i nebo se sprema na put,
ko da ništa ne ostaje tu,
kad se prijatelji rastaju.
Znam da ću opet vas sresti,
negdje zajedno mi ćemo sjesti,
ali tuga će ostati tu,
kad se prijatelji rastaju...
Ref.
Probudila se.
Čula je zvuk violine...
Melodiju, baš onakvu kakvu bi joj ponekad svirala njena majka.
Omamila ju je želja za povratkom.
Skidajući zadnje trnce tuge krenula je za mekom melodijom majčine violine.
Trčala je zamišljajući kako će se opet naći u zagrljaju svoje majke.
Kako će opet osjetiti meke dlanove na svome pokvašenom licu.
Željela je samo još jednom čuti nježni,duboki glas i pjesmu..
Pjesmu o radosnoj majci.
Pjesmu o žutome svijetu.
Pjesmu, koje se jedino još ona sjećala.
Znala je svaki ton, svaku riječ,svaki stih, svaku strofu, svako milostivo slovo pjesme.
Pjevala je uz melodiju....
(...svaki tvoj pogled, svaka tvoja riječ ublažila bi bol svaki put,
svaki tvoj grijeh, svaka tvoja suza nije vrijedna,
jer jednom ćeš naći žuti put..)
Naišla je na šumu posutu trnjem. Nije željela samo tako odustati. Krenula je dalje.
Hrabra (poput svoje majke) odlučila se suočiti sa svim preprekama samo kako bi se ponovo ispreplitala u zagrljaju majke.
Prateći melodiju lutala je šumama duboke depresije.
Pratili su je jezoviti zvukovi.
Više nije mogla tako jasno čuti zvuk violine. Zvuk je polako nestajao.
Bio je sve tiši..i tiši..i tiši...
Po prvi puta osjetila je snažne.....brze otkucaje srca. Strahovi su već izvirali iz njezina dva krupna, zelenkasta oka.
Sve joj se činilo tako uzalud. Mislila je da je kraj sustigao njezinu hrabrost i vjeru. Melodija se više nije čula.
Vrišteći trčala je u nedogled. Nije više znala kuda treba poći. Željela je samo kući.
Od upornih suza što joj zasljepe lice više niti mračnu šumu nije mogla vidjeti.
Trčeći, spotakla se na korijen koji je izvirao iz stare, tužne ogoljele vrbe.
U tolikom strahu nije niti marila za duboko urezanu ranu na koljenu.
Pustila je krv da teče.
A zatim...našla se pred bistrim potokom. Nešto joj je govorilo da ovo nije običan potok.
Nagnula se prema potoku. Nije ugledala svoj odraz u njemu. Bila je....ionako mutna slika.
Pokušala je ponovo. Ovaj put slika je imala smisla. Vidio se svaki njezin detalj. Nekako..bila joj je poznata.
Da.
Bilo je to lice njezine majke.Ipak je odlučila krenuti dalje. Nije željela iznevjeriti majku.
Ponovo je zapjevala. Shvatila je zašto joj je majka pjevala svaki put istu pjesmu.
Riječi pjesme su bile ključ svega. Tako blizu, a tako daleko, pomislila je.
Krenula je duž potoka. U bijelom ruhu polako koračala je, gazila po istrunulim grančicama pjevajući pjesmu dalje.
Opet je mogla čuti zvuk violine.
Prepustila mu se.... Iza gustoga lišća i granja izvirala je žuta svjetlost.
Ushićeno je krenula prema njoj. Iznenadila se. Ne baš ugodno. Bio je to samo kraj šume, ali ne i kraj priče.
Stajala je na stijeni.
Na stijeni koja je bila odjeljena strogom granicom od uzburkane rijeke u koju se ulijevao onaj mali, bespomoćni potok.
No, nije željela odustati.
Melodija violine činila se sve bližom, sve glasnijom.
Pjevala je i dalje.
(...duž jednog potoka,duž jedne rijeke,
ugledat ćeš nešto iza čega se krije žuti svijet,
samo slušaj melodiju violine i prati svaki žuti cvijet...)
Pogledala je ispred sebe. Tamo u daljini...u maglovitoj daljini, u spokoju, prostirao se zastarjeli, obrastao raslinjem - dvorac.
Pronašla je prečac te se uputila prema dvorcu.
Putem, lagani povjetarac mrsio je njezine tanke, crne lasi.
Još uvijek nije bilo zelenila. Samo pokoja oštra, osušena travka te poneko beživotno, trulo drvce.
Sagnula se i isčupala jedan cvijetak blijedo žute boje iz osušene zemljice.
Gledala je svijet sa žaljenjem.
Pomislila je, kako netko može biti tako okrutan da zanemari ljepotu i život ovoga cvijeta, ove prirode.
Dignuvši se našla se pred golemim, zahrđalim vratima dvorca na čijim se vrhovima sjajilo 13 oštrica.
Zvuk violine bio je vrlo glasan.
Na jednom prozoru, staroga dvorca, sjedila je žena duge ugljenaste kose, tužna i naborana lica (pogleda) svirajući violinu krvavim rukama.
Krv iz njezinih jagodica polako je kapala na crne ruže u njenom vrtu.
Očajnički je izgledala. A ona...
Željela je pomoći toj jadnoj starici.
(...željela je probuditi crne ruže...)
Krenula je prema stepenicama. Uspinjući se uz stepenice zapitala se da li će ikada naći svoju majku?
Da li će ikada pronaći svijet u kojem će živjeti bez briga?
Da li će pronaći onakav žuti svijet kakav joj je majka znala spominjati?
Onakav, kakav je opisan u ovoj pjesmi koju sada pjeva?
Nije znala odgovore...ali, bila je sigurna da će ih naći.
Pokušala je provaliti vrata čvrsto ogrljena debelim lancima.
Ali uzalud...nitko ih nije mogao otvoriti, a kamo li ona.
No...ipak je pristigao jedan mali tračak nade.
Ugledala je još jedna vrata puna paučine te bodljikavoga granja nedaleko od tih.
Pokucala je, ali opet uzalud...niti ovaj put joj nitko nije otvorio.
Ali...iznenada vrata se sama otvore.
Škriputanje vrata uznemirilo je stanovnike ovoga dvorca. Iz daljine čuli su se krici.
Brzinom strijele uplašeni šišmiši izletjeli su iz mračne prostorije.
Ovaj put se nije bojala. Svojim, već iscrpljenim ručicama zatvorila je vrata i dalje prateći neodoljivi zvuk violine.
Nalazila se u velikoj prašnjavoj prostoriji zatrpanu starim...prastarim knjigama.
No...nije joj bilo do proučavanja starih knjiga.
Željela je samo violinu...melodiju...riječi pjesme...majku.
Uputila se prema starici što sjedila je gore.
Na vrhu staroga dvorca.
Stigla je do sobe iz koje je dopirao zvuk violine. Starica je još uvijek svirala - melodiju identičnu njezinoj majci.
Prišavši joj bliže primjetila je da je starica zapravo slijepa, ali ne i gluha.
U trenutku kad joj je prišla čuje starica škriputanje ispred njenih nogu.
Ruke su zanijemile, melodije nije bilo. Samo strah.
I kod nje i kod starice.
Tko je to tamo?- upita starica.
Ja.......ja sam samo izgubljeni stranac- promrmlja Ona.
Što želiš!? –upita starica povišenim tonom.
Nije mi namjera bila uplašiti vas. Samo...poznata mi je ta melodija i zvuk vaše violine.
Znate, majka mi ju je nekad davno znala odsvirati. Istu.
E pa što ti ne svira i sada! Bježi dijete, ovdje nemaš što tražiti!- burno će starica.
Ali...ne razumijete...moja majka je mrtva, barem su mi tako rekli.
No..ne vjerujem im, zato i jesam ovdje, jer tražim majku.
Vjerujem da je živa. A vi? Da li je možda poznate? Ne sjećam se njenog imena, ali pjesma koju svirate identična je njezinoj.
Recite mi da li je tu bila? Da li vas je ona naučila svirati ovu pjesmu?
A starica.............................
Tišina. Samo mrkla tišina svirala je posljednjih par minuta.
A onda.
Ugleda ona staricu jadnu te primjeti....nešto neobično sjajno na licu zablista.
Pala je suza.
Uzme starica violinu te prene po žicama.
Nasmiješi se, te kaže:
Pjevaj dijete...pjevaj. Podsjeti me kako ono kraj pjesme glasi, jer pamet me više ne služi.
(...u žutome svijetu čekat će te ono nešto,
ono što si voljela i što voliš i sada,
ali pazi jer bit će teško,
nemoguće, 4 brata od zlata,
i 4 sestre odane samo tebi, sretne...čuvat će te.)
(...morat ćeš birati,
neće biti lako,
jer ako želiš sretan život,
nemoj se skrivati...
za to vrijeme jedna će duša past u zagrljaj Boga,
zahvali joj jer baš ona će ti otvoriti oči,
zahvali joj...cvijetiću moj dragi,
a ti pusti suzu al ne plači. )
Bilo joj je sve jasno. Ali.
Još uvijek ne zna tko je tamo čeka.
Slike su mutne. Razmišlja. Ne vjeruje...koga je mogla iznevjeriti.
Koga još uvijek voli, a da im lica ne zna.
Sramota.-pomisli...
Krenula je prema stražnjoj strani dvorca.
Stala je. Spušta glavu. Jer....iza dvorca nema ništa. Ništa što je lijepo.
Samo divljina. Divljina puna neugodnih zvukova, očaja. I trnje crnih ruža što joj razara dušu.
Razočarala se.
No...sve joj se počne vraćati. Slike, stvarne. Pred njom stajala su 4 brata i 4 sestre baš kao i u pjesmi.
4 sestre- njeni cvjetići obasjani suncem i...
4 brata- On, On, On i (ugleda) Njega kojeg je najviše željela.
Znala je što mora činiti.
Nije željela odugovlačiti. Samo je brzo uperila prstom. Slike 4 brata su nestale.
Bilo joj je žao. Ali sestre su još uvijek tu...
Zatim počuje ženske krike koji su orili ravno iz dvorca. Sjeti se. Od tolihog uzbuđenja i radoznalosti da nađe žuti svijet
zanemarila je zadnja četiri stiha majčine pjesme. Svjesna svoga čina, korak po korak, ukočeno je koračala prema
dvorcu pjevajući zadnja četiri stiha. Nije mogla plakati od tolike duševne boli, ali ipak pala je samo jedna mala
suza puna okrutnog života, puna sjećanja i boli.
Opet, baš kao i u pjesmi.
Melodija je prestala. Znala je da je više nikada neće čuti.
A onaj krik žene....... Bila je to slijepa starica s kojom je maloprije razmjenila zadnje riječi.
Shvati.........ubila je majku.
Puklo je srce. Nema niti NJe više. Ona koja je samo željela zvuk violine...najljepšu melodiju...majku.
A život joj je nudio više. (...prekomjernu sreću...)
Od tolike pohlepe zaboravila je što je zapravo tražila.
Sve je nestalo. I dvorac, i sjećanja, i braća i sestre, i sreća koja ju je na kraju i ubila.
A tada probudih se...........
Ovo nije priča...ovo je nešto vrlo interesantno, ali i neobično.
Ovo je zapravo bio moj san...upravo sam prepričala što sam protekle noći sanjala.
Toliko znakova...a tek sam ih sada primjetila zato sam i napisala ovakav post tj. moj san.
Ne sjećam se svih detalja, ali ovo je ostalo u sjećanju.
Sve ovo što ste pročitali ne samo da je običan san već se u njemu nalazi i dio mog života.
Slični događaji. Sve je slično. Bože. Još ne vjerujem....užifajte...
Smijem se poput neke jadnice.
Ne.
Ja to jesam.
Nakon dugo vremena opet me netko zarobi.
Bilo je lijepo bez njih. Bez tebe, a opet lijepo je i s njima. S tobom.
Lijepo je biti u tvojoj blizini.
Tražim li previše ako tražim samo tebe?
Recite mi, bilo tko.
Nekako previše si dopuštam, previše te pratim.
Ne mogu reći da je ovo ljubav...da te volim...ali...
Fališ mi.
Samo da mi te na trenutak osjetiti...sve bi dala.
Zagrlit.
Poljubit. Barem kao najboljeg prijatelja.
Opet počinje.
Sve ono jebeno, prokleto vrijeme koje sam pomela pod tepih.
Prašina se diže.
Leti.
Leti poput uspomene. Čeznem. Često. Prečesto.
Nekad za njima, za NJim i NJim, ali uglavnom za tobom.
No nemam drugog izbora nego da tugujem kada sam tvrdoglavoga uma.
Bičina i pol opet, kako bi rekli.
Ustručavam ti se priči.
(...ono s moba...)
I dok me osmjehom mamiš osjećam jačinu.
Ima li nade?
Kakve sve odraze kriju stakla izloga tvog srca,
ljepše od najljepših slika u poznatim galerijama,
kao i ljepša od najljepših cura koju uvijek izabereš baš ti.
Znači. Nema nade kao što već rekoh.
Ni zrno sreće nebi mi dali,a kamoli ti.
I staklo će se možda razbiti no slika ce ostati i u srcu i u stihu,
kao i kod tebe....kao i kod mene.
Kad bi barem znao. Samo znao, ništa više.
Bilo bi sve lakše.
Ili.......možda si ti samo lijepa prašina koja može omekšati moje srce.....
....barem na trenutak, svakako.
P.S.- obrati mi se još koji put.....Leptirica....
''Naoružan samo smješkom hodam ja kroz grad,
zvona zvone, petak je, gdje ja pripadam.''
Bit' će ovo tvoj sretan dan.
Čekala sam samo pravi trenutak.
......pravi trenutak kako bih ti rekla....
..........koliko mi je stalo.
Koliko te volim. Hehe...
Proslavimo.
Za danas. Za onaj dan.....Tebe I NJega.
Za ljeto.
Za sve.
Hvala ti što si uvijek tu. Moja.
A danas grli me, ljubi, siluj koliko te volja.
Danas samo za tebe.
A sad u Konzum po nešto lijepo.......za tebe.
I LOVE YA! ŽUTI SVIJET!
SRETAN ROĐENDAN TEICE MOJA!!
Putujem...putujem....s kišobranom...da ne pokisnem od očaja.
Opet..i opet...i opet.
E da ste u mojoj koži.
Nisam ništa bolja od onih koji me ne vole. Zaslužuju razumjevanje.
Barem znaju što je život.
Nemam određene ciljeve...prepuštam se stazi vremena.
Poput leptirice lepršam po puteljku zaborava
prekriven laticama žutih miomirisnih ruža. Jednom ću naći kraj.
Možda me tada zaborave.
Ja sam...neobično sebična...nezahvalna...ODBOJNA živina...
Tako mi govore.
Ovaj put sam ja onaj dječak.
I jebeno mi je dosta svega, ali kada gledaš što sam uopće dobila.
Pružam dlanove, ali padaju samo sitna zrnca nesreće.
A sreća?
Samo ponekad navrati.
Govore mi da dobro sam,
Govore mi da umišljam.
Ne znaju oni, ne znaju.
No shvatit će kada saznaju,
Što mi je na duši, a ne u riječima.
Shvatit će....shvatit će..........................
............................................................
...........................................................
...................................................
..................................................
..................................................
.................................................
..............................................
...................................................
......................................................
..........................................
.......................................nadam se.
Ali oni su uvijek tu.
Jedino njih i imam. Moja 3 šarena cvijeta.
Hvala im. Da bar znaju kako mi je. Ponekad se osjećam nepoželjno u njihovoj blizini,ali volim ih.
Nikada ih nisam željela uvrijediti. Nemam srca takvo nešto napraviti.
Niti imam neki razlog...
I one to znaju.
Uvijek im ugađam koliko god mogu, no zanima me samo da li dovoljno?
Da li sam ih ikad previše razočarala?
Jednostavno, da li sam stvarno dobra koliko mi zapravo govore?
Nesigurna zasigurno-u ovom trenutku.
Kako objasniti slijepcu što je boja, kao i meni što je život?
Nikako. Tvrdoglava Bičina (kako bi jedan od mojih cvjetića rekao). Znam. Jesam.
Sa nule sam pokrenula život, a gdje sam sad...
...u neobjašnjivoj pripizdini ponora....
Ne trpajte me u uske okvire.
Ponekad se previše razočaraš u osobe koje su bile na posebnoj klupi u tvom srcu.
Ne zato što je ta osoba napravila neko sranje, već zato što to niste očekivali baš od nje.
A jeste li se ikad zapitali što ta osoba o tom misli...reći će vam da je željela isprobati samo nešto novo,
a ne i povrijediti vas. Što je i istina u večini slučajeva.
Kroz život se samo uči, možda i osvaja, ali rijetko. Zar ne?
Voljela bih da me vole. I znam......previše tražim. No, znate....ponekad mislim da se i prekomjerno veselim sitnicama.
Na što sam i ponosna.
Volim taj osjećaj.
A ljubav ponekad je precjenjena za mene.
Iako se igrači mjenjaju, igra uvijek ostaje ista.
Još uvijek tražim mir........i možda ću ga jednom naći, ali ko zna...ko zna!
Još mi uvijek svaka noć baca crni zagrljaj samoće.
Ali naći ću ja put kad-tad........jel da?
Hvala vam na trenutku pažnje.
By- zaboravljena leptirica
Oprosti mi što ti nikada nisam vjerovala
Oprosti što sam te ponižavala
I toliko te puta lažima zavaravala…
Oprosti mi što ti nikada nisam pružila priliku.
Što nisam voljela tvoju pravu sliku
Nego za tebe uvijek tražila izliku…
Oprosti mi što ti nikada nisam dopustila da budeš što jesi
Oprosti što su sve tuđe, bile tvoje greške…
Oprosti što te nisam znala cijeniti,
I što sam te uvijek htjela promijeniti…
Oprosti što sam sve tvoje savjete, mišljenja odbijala,
I sve ti mane na nos nabijala,
Oprosti što te nikada nisam razumjela,
I što sam ti se toliko puta osvetiti htjela…
Oprosti mi za sve rane što sam ti nanijela,
Za sve urezotine,
Oprosti što ih je bilo stotine…
...oprosti...
Za sve što sam ti govorila
Kada sam te, da umreš molila…
Oprosti što te nikada nisam primijetila,
Što te se nikada nisam sjetila
Nego ti samo smrću prijetila…
Oprosti mi što sam te mrzila,
I što sam ti uvijek prebacivala da si ti za sve kriva…
Oprosti što nisam mogla gledati tvoj odraz
I što me uvijek podsjećao na samo još jedan poraz…
Oprosti što ti se nikada nisam nasmijala,
I što sam ti sreću iz tvog svijeta krala
Da bi ju na kraju nekome drugom dala…
Oprosti što si mi najgori neprijatelj bila,
I što sam te uvijek krila
Iako si uvijek uz mene bila…
Oprosti mi što sam sve tvoje želje i snove okovala,
I danima ih pomalo ubijala.
Oprosti mi što ti nisam dopustila da se diviš nebrojnim zvijezdama,
I što sam te uvijek osuđivala kada sam bila sama…
Oprosti mi što nikome nisam dopustila da te upozna,
I da sve tvoje vrline spozna.
Oprosti što sam mislila da si odvratna…
Oprosti što te nitko zbog mene nikada nije volio,
I što ti nisam pomogla kada te najviše bolilo.
Oprosti što sam te gušila lažnim maskama,
I što sam samo gledala kako ti se srce slama
Što sam te noćima, kada bi sve maske popucale
Micala od sebe što dalje…
Oprosti mi za svaki ožiljak tvoga tijela,
Oprosti mi što sam činila takva užasna djela,
Što sam te toliko puta unakaziti htjela…
Što sam toliko htjela da si netko drugi.
Oprosti mi na svoj boli i tuzi…
Oprosti..
...oprosti...
Što sam se toliko zavaravala,
I u tuđoj te sjeni skrivala…
Na samom sam rubu sjedila,
I posljednji te put povrijedila.
Tek sada shvaćam koliko boli kriješ.
Jer za tebe nikada nisam marila.
Napokon sam shvatila
Tebe i tvoje snove,
I od sada samo će nad nama bijeli oblaci ploviti…
Duga će biti samo naša. Idemo u žuti svijet.
Hvala na svim proteklim godinama.
Oprosti mi moje drugo ja…moje staro ja…
Leptirica...
On i On.
On- okus gorko-slatkog, a On- opet predobar, ali traži previše (nemoguće).
A Ja- ne mogu birati.
Obojica imaju ono nešto, ali ne toliko koliko i onaj treći.
No nastavimo o ovoj dvojici koji su (mi) toliko poželjni, a opet toliko odbojni.
Jedan u dobrom, a drugi opet u lošem smislu.
No bit svega – jučer – koračali su...jedan tik do drugoga niti ne znajući da imaju nešto zajedničko
(osim njihovog prijateljstva). Mene.
A ja, opet...nekako...gledajući ih u tom trenutku kao bližnje,
ali i kao strance....onako, naizmjenično...ne mogu...oprostite...obojica.
I Ti i Ti...
Previše si dopuštam.
Vučem obojicu, a na kraju, kada saznaju (ako saznaju) slijedi....
...gubitak obojice.
2 ne možda najbolja, ali zasigurno prijatelja.
Biti će prokleta ova noć.
Predosjećam da ću tako govoriti jednoga dana.
On- poput svile krhak. Previše osjetljiv.
I jedna mala mrlja laži na njemu ostavila bi trag na cijeli život.
Pamtio bi me, po zlu. A zatim prezirao, ako sazna. Uvijek je želio više.
Želio je da....traje duže.
No, ništa mu nisam ispunila, iako sam mu obećavala, iako mu (i sada) obećavam.
Oprosti mi iako još ne znaš. Oprosti za buduće razočaranje.
Tvoja zauvijek.
A On- opet drugačiji. Poput pepela.
Odavno me ne zanima iako i je davno, davno prije.
Voljela sam ga. Izgorio je, sada je samo pepeo.
Pukla je ljubav dragi, skoro sve ijedan osjećaj
prema tebi, ali opet nešto privlači.
Njegove spike, uleti, prekomjerno laskanje i dan danas,
imena koja mi je nadjenuo....
I DON'T CARE....
''Slatke riječi postaju sve jače, kakva šteta što ništa ne znače.''
Ali opet me (ponovo) nešto zaustavlja da se i njemu moram vratiti. Ili možda samo zaboraviti
Onoga trećeg.
Možda su oni samo utjeha.
No nema odgovora, još...
A tek On, ako sazna, prljavu istinu, a nekada smo bili ko prst prstu.
Oprosti mi i ti.
I tvoja sam, zauvijek.
Ko zna, možda su već i otkrili moje laži. Obećanja obojici.......
ISTODOBNO!
Ne znam..no nebi se čudila. A sada, režite me prokletom istinom.
Zaslužila sam...možda i više od toga. Ali sjetite se, rekla sam vam zašto ipak nebi...ali prisilili ste me.
Obojica.
Hajde, ukradite sve ono što sam imala. Sve što sam dobila pomoću prljave laži. Vas.
Ne želim utjecati na vaše prijateljstvo, niti biti razlog vaše svađe, ali htjeli ste me i dobili ste.
Ne još, ali bit će.
Žao mi je.
Znam da zvuči nemoguće, ali ipak pokušat ću da ne saznaju, a opet da s obojicom budem nešto više.
Noćaš ruka neumorno piše. Misli tako brzo izviru.
Strah me...samo da ne saznate...samo da vas ne izgubim.
Stalo mi je znate.
Oprostite mi obojica, ako ikad saznate.
PONOVO SAMA.
