Marketing
..........suffer like me..........
Putujem...putujem....s kišobranom...da ne pokisnem od očaja.
Opet..i opet...i opet.
E da ste u mojoj koži.
Nisam ništa bolja od onih koji me ne vole. Zaslužuju razumjevanje.
Barem znaju što je život.
Nemam određene ciljeve...prepuštam se stazi vremena.
Poput leptirice lepršam po puteljku zaborava
prekriven laticama žutih miomirisnih ruža. Jednom ću naći kraj.
Možda me tada zaborave.
Ja sam...neobično sebična...nezahvalna...ODBOJNA živina...
Tako mi govore.
Ovaj put sam ja onaj dječak.
I jebeno mi je dosta svega, ali kada gledaš što sam uopće dobila.
Pružam dlanove, ali padaju samo sitna zrnca nesreće.
A sreća?
Samo ponekad navrati.
Govore mi da dobro sam,
Govore mi da umišljam.
Ne znaju oni, ne znaju.
No shvatit će kada saznaju,
Što mi je na duši, a ne u riječima.
Shvatit će....shvatit će..........................
............................................................
...........................................................
...................................................
..................................................
..................................................
.................................................
..............................................
...................................................
......................................................
..........................................
.......................................nadam se.
Ali oni su uvijek tu.
Jedino njih i imam. Moja 3 šarena cvijeta.
Hvala im. Da bar znaju kako mi je. Ponekad se osjećam nepoželjno u njihovoj blizini,ali volim ih.
Nikada ih nisam željela uvrijediti. Nemam srca takvo nešto napraviti.
Niti imam neki razlog...
I one to znaju.
Uvijek im ugađam koliko god mogu, no zanima me samo da li dovoljno?
Da li sam ih ikad previše razočarala?
Jednostavno, da li sam stvarno dobra koliko mi zapravo govore?
Nesigurna zasigurno-u ovom trenutku.
Kako objasniti slijepcu što je boja, kao i meni što je život?
Nikako. Tvrdoglava Bičina (kako bi jedan od mojih cvjetića rekao). Znam. Jesam.
Sa nule sam pokrenula život, a gdje sam sad...
...u neobjašnjivoj pripizdini ponora....
Ne trpajte me u uske okvire.
Ponekad se previše razočaraš u osobe koje su bile na posebnoj klupi u tvom srcu.
Ne zato što je ta osoba napravila neko sranje, već zato što to niste očekivali baš od nje.
A jeste li se ikad zapitali što ta osoba o tom misli...reći će vam da je željela isprobati samo nešto novo,
a ne i povrijediti vas. Što je i istina u večini slučajeva.
Kroz život se samo uči, možda i osvaja, ali rijetko. Zar ne?
Voljela bih da me vole. I znam......previše tražim. No, znate....ponekad mislim da se i prekomjerno veselim sitnicama.
Na što sam i ponosna.
Volim taj osjećaj.
A ljubav ponekad je precjenjena za mene.
Iako se igrači mjenjaju, igra uvijek ostaje ista.
Još uvijek tražim mir........i možda ću ga jednom naći, ali ko zna...ko zna!
Još mi uvijek svaka noć baca crni zagrljaj samoće.
Ali naći ću ja put kad-tad........jel da?
Hvala vam na trenutku pažnje.
By- zaboravljena leptirica
Post je objavljen 16.04.2007. u 20:17 sati.