Marketing
...me and my dreams...
Probudila se.
Čula je zvuk violine...
Melodiju, baš onakvu kakvu bi joj ponekad svirala njena majka.
Omamila ju je želja za povratkom.
Skidajući zadnje trnce tuge krenula je za mekom melodijom majčine violine.
Trčala je zamišljajući kako će se opet naći u zagrljaju svoje majke.
Kako će opet osjetiti meke dlanove na svome pokvašenom licu.
Željela je samo još jednom čuti nježni,duboki glas i pjesmu..
Pjesmu o radosnoj majci.
Pjesmu o žutome svijetu.
Pjesmu, koje se jedino još ona sjećala.
Znala je svaki ton, svaku riječ,svaki stih, svaku strofu, svako milostivo slovo pjesme.
Pjevala je uz melodiju....
(...svaki tvoj pogled, svaka tvoja riječ ublažila bi bol svaki put,
svaki tvoj grijeh, svaka tvoja suza nije vrijedna,
jer jednom ćeš naći žuti put..)
Naišla je na šumu posutu trnjem. Nije željela samo tako odustati. Krenula je dalje.
Hrabra (poput svoje majke) odlučila se suočiti sa svim preprekama samo kako bi se ponovo ispreplitala u zagrljaju majke.
Prateći melodiju lutala je šumama duboke depresije.
Pratili su je jezoviti zvukovi.
Više nije mogla tako jasno čuti zvuk violine. Zvuk je polako nestajao.
Bio je sve tiši..i tiši..i tiši...
Po prvi puta osjetila je snažne.....brze otkucaje srca. Strahovi su već izvirali iz njezina dva krupna, zelenkasta oka.
Sve joj se činilo tako uzalud. Mislila je da je kraj sustigao njezinu hrabrost i vjeru. Melodija se više nije čula.
Vrišteći trčala je u nedogled. Nije više znala kuda treba poći. Željela je samo kući.
Od upornih suza što joj zasljepe lice više niti mračnu šumu nije mogla vidjeti.
Trčeći, spotakla se na korijen koji je izvirao iz stare, tužne ogoljele vrbe.
U tolikom strahu nije niti marila za duboko urezanu ranu na koljenu.
Pustila je krv da teče.
A zatim...našla se pred bistrim potokom. Nešto joj je govorilo da ovo nije običan potok.
Nagnula se prema potoku. Nije ugledala svoj odraz u njemu. Bila je....ionako mutna slika.
Pokušala je ponovo. Ovaj put slika je imala smisla. Vidio se svaki njezin detalj. Nekako..bila joj je poznata.
Da.
Bilo je to lice njezine majke.Ipak je odlučila krenuti dalje. Nije željela iznevjeriti majku.
Ponovo je zapjevala. Shvatila je zašto joj je majka pjevala svaki put istu pjesmu.
Riječi pjesme su bile ključ svega. Tako blizu, a tako daleko, pomislila je.
Krenula je duž potoka. U bijelom ruhu polako koračala je, gazila po istrunulim grančicama pjevajući pjesmu dalje.
Opet je mogla čuti zvuk violine.
Prepustila mu se.... Iza gustoga lišća i granja izvirala je žuta svjetlost.
Ushićeno je krenula prema njoj. Iznenadila se. Ne baš ugodno. Bio je to samo kraj šume, ali ne i kraj priče.
Stajala je na stijeni.
Na stijeni koja je bila odjeljena strogom granicom od uzburkane rijeke u koju se ulijevao onaj mali, bespomoćni potok.
No, nije željela odustati.
Melodija violine činila se sve bližom, sve glasnijom.
Pjevala je i dalje.
(...duž jednog potoka,duž jedne rijeke,
ugledat ćeš nešto iza čega se krije žuti svijet,
samo slušaj melodiju violine i prati svaki žuti cvijet...)
Pogledala je ispred sebe. Tamo u daljini...u maglovitoj daljini, u spokoju, prostirao se zastarjeli, obrastao raslinjem - dvorac.
Pronašla je prečac te se uputila prema dvorcu.
Putem, lagani povjetarac mrsio je njezine tanke, crne lasi.
Još uvijek nije bilo zelenila. Samo pokoja oštra, osušena travka te poneko beživotno, trulo drvce.
Sagnula se i isčupala jedan cvijetak blijedo žute boje iz osušene zemljice.
Gledala je svijet sa žaljenjem.
Pomislila je, kako netko može biti tako okrutan da zanemari ljepotu i život ovoga cvijeta, ove prirode.
Dignuvši se našla se pred golemim, zahrđalim vratima dvorca na čijim se vrhovima sjajilo 13 oštrica.
Zvuk violine bio je vrlo glasan.
Na jednom prozoru, staroga dvorca, sjedila je žena duge ugljenaste kose, tužna i naborana lica (pogleda) svirajući violinu krvavim rukama.
Krv iz njezinih jagodica polako je kapala na crne ruže u njenom vrtu.
Očajnički je izgledala. A ona...
Željela je pomoći toj jadnoj starici.
(...željela je probuditi crne ruže...)
Krenula je prema stepenicama. Uspinjući se uz stepenice zapitala se da li će ikada naći svoju majku?
Da li će ikada pronaći svijet u kojem će živjeti bez briga?
Da li će pronaći onakav žuti svijet kakav joj je majka znala spominjati?
Onakav, kakav je opisan u ovoj pjesmi koju sada pjeva?
Nije znala odgovore...ali, bila je sigurna da će ih naći.
Pokušala je provaliti vrata čvrsto ogrljena debelim lancima.
Ali uzalud...nitko ih nije mogao otvoriti, a kamo li ona.
No...ipak je pristigao jedan mali tračak nade.
Ugledala je još jedna vrata puna paučine te bodljikavoga granja nedaleko od tih.
Pokucala je, ali opet uzalud...niti ovaj put joj nitko nije otvorio.
Ali...iznenada vrata se sama otvore.
Škriputanje vrata uznemirilo je stanovnike ovoga dvorca. Iz daljine čuli su se krici.
Brzinom strijele uplašeni šišmiši izletjeli su iz mračne prostorije.
Ovaj put se nije bojala. Svojim, već iscrpljenim ručicama zatvorila je vrata i dalje prateći neodoljivi zvuk violine.
Nalazila se u velikoj prašnjavoj prostoriji zatrpanu starim...prastarim knjigama.
No...nije joj bilo do proučavanja starih knjiga.
Željela je samo violinu...melodiju...riječi pjesme...majku.
Uputila se prema starici što sjedila je gore.
Na vrhu staroga dvorca.
Stigla je do sobe iz koje je dopirao zvuk violine. Starica je još uvijek svirala - melodiju identičnu njezinoj majci.
Prišavši joj bliže primjetila je da je starica zapravo slijepa, ali ne i gluha.
U trenutku kad joj je prišla čuje starica škriputanje ispred njenih nogu.
Ruke su zanijemile, melodije nije bilo. Samo strah.
I kod nje i kod starice.
Tko je to tamo?- upita starica.
Ja.......ja sam samo izgubljeni stranac- promrmlja Ona.
Što želiš!? –upita starica povišenim tonom.
Nije mi namjera bila uplašiti vas. Samo...poznata mi je ta melodija i zvuk vaše violine.
Znate, majka mi ju je nekad davno znala odsvirati. Istu.
E pa što ti ne svira i sada! Bježi dijete, ovdje nemaš što tražiti!- burno će starica.
Ali...ne razumijete...moja majka je mrtva, barem su mi tako rekli.
No..ne vjerujem im, zato i jesam ovdje, jer tražim majku.
Vjerujem da je živa. A vi? Da li je možda poznate? Ne sjećam se njenog imena, ali pjesma koju svirate identična je njezinoj.
Recite mi da li je tu bila? Da li vas je ona naučila svirati ovu pjesmu?
A starica.............................
Tišina. Samo mrkla tišina svirala je posljednjih par minuta.
A onda.
Ugleda ona staricu jadnu te primjeti....nešto neobično sjajno na licu zablista.
Pala je suza.
Uzme starica violinu te prene po žicama.
Nasmiješi se, te kaže:
Pjevaj dijete...pjevaj. Podsjeti me kako ono kraj pjesme glasi, jer pamet me više ne služi.
(...u žutome svijetu čekat će te ono nešto,
ono što si voljela i što voliš i sada,
ali pazi jer bit će teško,
nemoguće, 4 brata od zlata,
i 4 sestre odane samo tebi, sretne...čuvat će te.)
(...morat ćeš birati,
neće biti lako,
jer ako želiš sretan život,
nemoj se skrivati...
za to vrijeme jedna će duša past u zagrljaj Boga,
zahvali joj jer baš ona će ti otvoriti oči,
zahvali joj...cvijetiću moj dragi,
a ti pusti suzu al ne plači. )
Bilo joj je sve jasno. Ali.
Još uvijek ne zna tko je tamo čeka.
Slike su mutne. Razmišlja. Ne vjeruje...koga je mogla iznevjeriti.
Koga još uvijek voli, a da im lica ne zna.
Sramota.-pomisli...
Krenula je prema stražnjoj strani dvorca.
Stala je. Spušta glavu. Jer....iza dvorca nema ništa. Ništa što je lijepo.
Samo divljina. Divljina puna neugodnih zvukova, očaja. I trnje crnih ruža što joj razara dušu.
Razočarala se.
No...sve joj se počne vraćati. Slike, stvarne. Pred njom stajala su 4 brata i 4 sestre baš kao i u pjesmi.
4 sestre- njeni cvjetići obasjani suncem i...
4 brata- On, On, On i (ugleda) Njega kojeg je najviše željela.
Znala je što mora činiti.
Nije željela odugovlačiti. Samo je brzo uperila prstom. Slike 4 brata su nestale.
Bilo joj je žao. Ali sestre su još uvijek tu...
Zatim počuje ženske krike koji su orili ravno iz dvorca. Sjeti se. Od tolihog uzbuđenja i radoznalosti da nađe žuti svijet
zanemarila je zadnja četiri stiha majčine pjesme. Svjesna svoga čina, korak po korak, ukočeno je koračala prema
dvorcu pjevajući zadnja četiri stiha. Nije mogla plakati od tolike duševne boli, ali ipak pala je samo jedna mala
suza puna okrutnog života, puna sjećanja i boli.
Opet, baš kao i u pjesmi.
Melodija je prestala. Znala je da je više nikada neće čuti.
A onaj krik žene....... Bila je to slijepa starica s kojom je maloprije razmjenila zadnje riječi.
Shvati.........ubila je majku.
Puklo je srce. Nema niti NJe više. Ona koja je samo željela zvuk violine...najljepšu melodiju...majku.
A život joj je nudio više. (...prekomjernu sreću...)
Od tolike pohlepe zaboravila je što je zapravo tražila.
Sve je nestalo. I dvorac, i sjećanja, i braća i sestre, i sreća koja ju je na kraju i ubila.
A tada probudih se...........
Ovo nije priča...ovo je nešto vrlo interesantno, ali i neobično.
Ovo je zapravo bio moj san...upravo sam prepričala što sam protekle noći sanjala.
Toliko znakova...a tek sam ih sada primjetila zato sam i napisala ovakav post tj. moj san.
Ne sjećam se svih detalja, ali ovo je ostalo u sjećanju.
Sve ovo što ste pročitali ne samo da je običan san već se u njemu nalazi i dio mog života.
Slični događaji. Sve je slično. Bože. Još ne vjerujem....užifajte...
Post je objavljen 28.04.2007. u 16:21 sati.