samo blog https://blog.dnevnik.hr/samo

utorak, 29.08.2006.

prijatelji

može li prestati prijateljstvo?

ne svađom, ogovaranjem, sebičnošću...nego tek onako, da osjetiš da ti prijatelj više to nije.
jučer smo pile kavu. ne družimo se već godinama ali smo u nekoj ranijoj fazi života zajedno proživjele strašne stvari i to nas je zauvijek povezalo.
onda smo krenule svaka svojim putem, promijenile okolinu, društvo, hobije, interese. drukčije sagledavamo život. svaki put kad se nađemo manje više referiramo svoje živote, što je novog, i prisjećamo se nekih lica i događaja...već dugo, dugo vremena nismo stvorile nijednu zajedničku uspomenu.

i, ono što me u svemu najviše čudi, ne osjećam tu potrebu. nimalo.
ona živi životom o kojem obožavam slušati. ali nikad ga ne bih mogla živjeti. i mislim da je tako i u obrnutom slučaju.
iako nisam dio njezinog života, a ni ona mojeg, znam da smo jedna za drugu spremne sve učiniti. znam da na nju mogu računati u bilo koje doba dana i noći, bez obzira gdje se nalazim. a tako i ona za mene.

je li to dovoljno da je nazovem prijateljicom?
pitam jer stvarno ne znam, ovo je prvi put da se nalazim u ovakvoj situaciji. obično pod prijateljem podrazumijevaš nekog tko barem povremeno sudjeluje u tvojem životu.
al, s druge strane, gomila onih s kojima doista provodim dane, nisam sigurna da bi istom požrtvovnošću brinuli o mojoj dobrobiti.

negdje sam pročitala da prijateljstvo sliči na biljku, moraš ga zalijevati da bi uspjelo.
je li moguće da smo mi svoje zalile ono nekad davno i sad smo do kraja života - blagoslovljene? jednom osobom za koju znaš da, bez obzira što je svjetlosnim godinama udaljena od tebe, zapravo je uvijek jedan telefonski poziv blizu?

smijem li si dopustiti kategorizirati prijatelje - u one "za svaki dan" i one "posebne"?
i zašto mi se čini da, dok se ova prva kategorija puni i prazni, u ovoj posebnoj imam mjesta samo za tu jednu jedinu osobu? mnogo ljudi upoznaš, budete bliski, onda se dogodi život i veze se prekinu. al ovaj odnos...
čudan i neponovljiv!

petak, 18.08.2006.

danas sam se opet po milijarditi put podsjetila zašto i u kojoj mjeri mrzim kukce.
došla mi je u sobu gigantska četverometarska bogomoljka. fajtala sam se s njom pol sata, jer ju nemrem ubit (tolika je da bi čišćenje njezine utrobe značilo propustiti 45 minuta iscrpnih dijaloga gilmorovih curki, a to si nemrem dozvolit). pa sam je napikavala dugačkim komadom kartona da sjedne na njega pa da je skipam van. ali ne! gospodična se nije dala, lovila sam je s tim kartonom, zvala majku upomoć. onda sam je na jedvite jade nekak stjerala van. ne majku, neg bogomoljku. majka se nije ni odazvala mom pozivu upomoć.
kad je bogomoljka sičuejšn bila riješena, pogledala sam gilmorove koke u miru i poslije njih sutkinju amy. ona mama od amy, socijalna radnica, me totalno podsjeti na mene. tak otprilike ja funkcioniram u društvu. energična za stvari kaj radi, ne zanimaju je prepreke, daje cijelu sebe. onda sam vidla da ide kod psihijatra i pomislila - ma ne, ne, ipak nismo baš tak slične. meni ne treba psihijatar. ili mi treba zato kaj to poričem? nekak sam u zadnje vrijeme dosta čula na svoj račun - ma ti si luda. kao, svaki put u nekoj fori. e pa, nakon dvjestosedamnaest tisuća puta - nije baš neka fora.

sutra me m vodi na probu svojeg benda što je izazvalo u meni erupciju oduševljenja jer sam dosad htjela stoput ić al svaki put bi se izmigoljil nekom isprikom. ovaj put je on predložil pod uvjetom da ne pokušavam pjevat bek vokale, čak ni ak neko od njih iz pristojnosti ponudi. reko, oke, nisam ni mislila (a lagala sam, već sam se zamišljala kak stojim na improviziranoj pozornici jedne zagrebačke garaže i stvaram povijest). al sam tražila objašnjenje, kaj hoće reć da ja tak grdo pjevam bek vokale? zmišljal je nekaj da se iščupa iz dreka i naposletku sam zaključila da se boji da buju bili tolko dečki oduševljeni mojim bekvokalskim sposobnostima da budu me više zavolili neg njega.

inače, nedavno su me pitali kaj bi ono fakat jako jako htjela izvest u životu, neki san koji imam.
razmišljala sam 15 minuta.
znala sam odgovor iste sekunde, al sam razmišljala u nadi da ću se sjetit nečeg drugog.
nije upalilo.
već deset godina imam istu želju.
pjevat gibonniju bek na koncertu u domu sportova.
nikom drugom, baš njemu. ništa drugo, samo pjevat bek. nije baš da bih pristala umrijet iste sekunde kad bih to ostvarila, al to je ono nekaj kaj već jako dugo nosim u sebi.
otvorena za prijedloge kako to ostvariti.
živjeli!

petak, 11.08.2006.

rođendan i sjećanja

- pa što ako svoju stvarnost ponekad ošamarim blagošću sjećanja -

Stanem na most, tik u smiraj dana, dok se ulične lampe natječu sa zalazećim suncem tko će mi bolje osvijetliti pogled, taj beskonačan pogled u boje što ih rano ljeto rađa i kojima se predajem dok razmišljam i volim.
Naginjem se nad ogradu i zamišljam kako bi bilo da imam vlast nad rijekom ispod mene. Da joj mogu reći – stani! teci brže! čekaj me… U nekim skrovitim predjelima mene, koji će uvijek ostati neizgovoreni, tisuću puta sam joj naredila da ide brže. I još toliko puta sam joj rekla da stane. Ali nikad me nije poslušala, ona uvijek ide onako kako želi i ne mari za moje želje.
Čarobnim nekim putevima, dok gledam u tu nehajnicu što teče, dopire mi do uha neka jeka, potpuno različita od svih drugih jeka. Ova ne para zrak, ne bori se s prolaznošću i ne umire tražeći način da me pogodi. Ova je jeka meka, ostaje ovdje koliko joj dopusti moj unutarnji mir, pa nestane u svakodnevnoj buci. Onda se opet vrati, kad sam usamljena, da me podsjeti da nisam sama. I prilagodi svoje zvuke mojem raspoloženju, ona je moja sasvim.
Doista, kako je moguće da još pamtim boju tvog glasa, i riječi koje si najviše volio koristiti, i pjesme koje si volio pjevati makar pjevati nisi znao… Kojim sam to silama očuvala od zaborava tvoj šapat i tvoj smijeh i zašto sam tako sigurna da mi ih nitko nikad neće moći oduzeti? Jesi li me ti blagoslovio time?
Priznajem, ponekad mi treba desetak minuta da u glavi nacrtam tvoje lice, nekad se uopće ne sjetim. Ipak su godine prošle… Tek kad pogledam sliku osvježim pamćenje, pa te smještam u situacije iz mog sadašnjeg života: sto puta smo već bili u ovom „novom“ zagrebačkom kinu, i tisuću kokica prosipao si po tepihu dok nas je žena mrko gledala. I barem dvadeset puta si me prijekorno gledao kad sam poželjela dići ruke od svega. Vidim nas kako šećemo po Zrinjevcu, tako bih voljela da je ta slika i za druge stvarna…
Ali ne postoji tuga za tvojim odlaskom koju tvoj smijeh u mojim mislima ne pobjeđuje. Uvijek me liječio, a koliko god da Rijeka dugo teče, ne može ga isprati jer on je ja. Jedino kad Rijeka i mene ispere on će sa mnom otići. Smijemo se zajedno onda često, tu u mojim mislima, znam da i ti to znaš tamo negdje gore i da mi anđeoskim prstima brišeš suze, one suze što iz duše oplakuju neko prošlo vrijeme i padaju u ponor vremena. I znam i čekam da mi jednog dana osvijetliš taj ponor i da vidim da si na njegovo dno položio vrčić da ih skuplja jer nijedna suza za tobom nije uzaludna prijatelju. Jednom ćemo zajedno taj vrčić suza proliti po svojim stopalima na poljanama vječnosti i radovat ćemo se dok se budu sušile na suncu, dok budu zauvijek nestajale. Što ih više bude, duže ćemo se smijati, tako si mi rekao u snu.
Vjerujem ti... i koliko god da mi nedostaješ, znam da ćemo imati vječnost...

ponedjeljak, 07.08.2006.

utisci i informacije

PRIJE SAMOG POSTA, OSJEĆAM POTREBU ISPRAVITI DEZINFORMACIJU KOJA OVIH DANA KOLA NAŠIM MEDIJIMA. Tajči nije prošli tjedan prvi put nastupila na ovim prostorima nakon dvanaestogodišnjeg izbivanja. Znam to jer sam prije sedam godina nastupala na koncertu na kojem je i ona bila jedan od izvođača, i to u Zagrebu. Tom sam joj prilikom prišla da se upoznamo i rekla joj da je njezina kazeta prva koju sam kupila (imala sam tad šest godina). Bilo joj je drago i smijala se. Tajči. Glavom i bradom. Sigurna sam da se i ona tog susreta sjeća. Živila sto godina.

«K suncu prosi vsaka roža
K suncu trava vsaka.
Tak i tebi Majka Božja
Srce siromaka.»

Dok se stihovi stare hrvatske pjesme iz stotina okupljenih grla slijevaju u zajedničku molitvu najvjernijoj Odvjetnici, osluškujem kako mi svaki zid u remetskom svetištu priča pokoju priču.
Sveto je to mjesto, gdje su već tisuće i tisuće ljudi kleknule da slave, zahvaljuju i mole svoju dragu Majčicu da ih zaštiti i blagoslovi. Koliko se već zdravomarija sudarilo s ovim debelim zidovima, kolike su suze upile ove stare drvene klupe, čija su sve koljena podupirala ova klecala... To nije tek priča jedne oslikane i nakićene zgrade, to je povijest brojnih naraštaja vjernih hodočasnika koji u Njezinom liku vide i veličanstvo kraljice i poniznost i žrtvu siromašne majke. Ona ih nadahnjuje, ulijeva im nadu, vraća smisao.
Prastare freske tek se naziru. Pojeli su ih vrijeme, vlaga i zločin. Prateći njihove konture, i gotovo žaleći samu sebe jer ih ne uspijevam vidjeti u nekadašnjem sjaju, pogled zaustavljam na središnjem kipu Majke Božje.
O, kako si lijepa, Marijo...
Izgovaram to ime i tijelom mi prostruji čudan osjećaj, kao da svakim dijelom svoga bića želim potvrditi istinitost zaziva – Ružo otajstvena. Sam dolazak ovdje, u ovaj sveti dom, za mene je duhovna obnova. Pobožni oci karmelićani – doista cvijet Crkve – istinski čuvari poslušnosti, siromaštva, čistoće i prave vjere. Istinski svećenici. Istinski služitelji.
More blagoslova izlio si, Bože, na naš grad dajući nam remetsko svetište. Hvala ti za zajedništvo u molitvi i pjesmi, za milosti koje nam po zagovoru Majke pružaš, za mir koji se u meni nastanjuje boravkom ovdje. Daj mi snage da taj mir pronesem svojom okolinom koja ga je prijeko potrebna.
I daj da se istinska radost života, koja stanuje u karmelskim samostanskim hodnicima, uvijek iznova i što više oplemenjuje mlađim naraštajima.

Kao priprava za blagdan Uznesenja BDM, večeras je u svetištu Majke Božje Remetske započela devetodnevna priprava. Svakodnevni program:
6.30 započinje ispovijed
7.00 euharistija, molitva časoslova
17.oo večernje pohvale, krunica
18.00 euharistija i propovijed
molitva za hodočasnike
molitva klanjanja
Svakome tko je u mogućnosti preporučam otići barem jedan dan devetnice ili na sam blagdan, kada euharistiju predvodi i propovijeda kardinal Josip Bozanić (u 18h). Iskoristite priliku za ispovijed, za molitvu, za duhovnu okrepu.
Svoje zahvale i prošnje možete zapisati na komadu papira i predati u sakristiji ili kod oltara.
Autobusi za Remete voze s Kaptola (226) i Svetica (226 i 203).

Sunčano i ugodno ljeto vam želim, ili barem ono što je od njega ostalo.
Pozdrav!

<	kolovoz, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Opis bloga

Bez ukrasa, bez psovki, bez velikih riječi, bez koncesija, bez prevare, bez mržnje, bez umjetnih aroma, bez PDV-a. S vjerom u Boga, život i ljude. I s morem ljubavi.

Zahvaljujući ovom ovdje odsad me možete kontaktirati na adresi maja.dr@gmail.com

posjetitelja unikatnih komada

Blogovlje i linkovlje

Arhangel
Marisi
Xiola
Pegy
Dr. Luka
Georg
Pero Panonski
Poliglotna
Jazzie
piskinja


Blog.hr
katolička stranica
brojač posjeta
riječi pjesama
BBC Science and Nature
Scientific American
zdravlje
British Medical Journal
vijesti
darujmo krv
Le Monde
The LA Times
The Daily Telegraph
Medscape

Arhiva

Neki od uradaka koje i danas volim možete pronaći u arhivi mog starog bloga, s desne strane na popisu. Otkad je ovog bloga, bilježim postove koji su bili dragi ili meni ili blogopučanstvu (što zaključujem po interesu za komentiranje):

Početak
o IVF-u
o sportu
o životu
pjesma
bolan post
Turkmenistan
MOJ NAJDRAŽI POST
novogodišnje odluke
ja sam ZA Crkvu
o nekom "liječniku"
o skakavcima, leptirima i siru
o Srebrenici
neka tamo ljubav
o prvom rođendanu
o religiji
o glumljenju mehaničara
o Katrini
oprost
rođendan
ratna uspomena
jutra
neke iz branše
GMO prvi dio
o branjenju svetinja
obiteljsko nasilje
o ratu
o braku

U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Gospodine, Ti si svoju Crkvu kroz vjekove očuvao od raspada, dao si joj čvrste temelje svoje ljubavi da je vrata paklena ne bi nadvladala. Hvala Ti na tome daru.
Pomozi Gospodine da snagom svetih sakramenata i neprekidnom molitvom ponovno procvjetaju kršćanske obitelji, izvori duhovnih zvanja. Pozovi u ovu žetvu novih radnika, koji će iz ljubavi prema Tebi dati svoj život u službu drugih.
Čuvaj Gospodine, po zagovoru Blažene Djevice Marije i sviju svetaca, čistoću srca svojih svećeničkih i redovničkih kandidata - da molitvom, siromaštvom, postom i radom u sebi hrane taj oganj ljubavi koji si Ti zapalio.
Blagoslovljeno budi ime Trojedinog Boga - Oca, Sina i Duha Svetoga.
Blagoslovljeno Ime Djevice Marije, Majke Crkve i Kraljice neba i zemlje. Amen.