Vratila sam staru podlogu na blog tek tako da se malo prisjetim zašto sam je maknula :-)). Ova bebiplava boja me tjera na povraćanje, pingvini šta lepršaju okolo ko da su pobjegli iz neke grde halucinacije... Uglavnom, ako se nađe neka dobra duša koja bi me obradovala kvalitetnim dizajnom, neka se javi. Ja vas nemrem reklamirat, publika mi je skromna brojem, tako da bi dati meni novi predložak bilo apsolutno dobrotvorno djelo :-).
Uskoro, točnije za tri dana, navršit će se dvije godine mojeg blogerskog staža. U te dvije godine nisam pisala mnogo, zapravo frekvencija postova sve je manja, naprosto jer je teško naći ravnotežu između onog što bih htjela napisati i onog što ne bih, onog kako bih pisala i kako mi dolikuje. Naravno, tu je i vječiti faktor - nedostatak vremena.
Dođe s vremena na vrijeme neki trenutak kad bih baš ovdje viknula u pičku materinu. Kad bih idiotima koji ostavljaju glupe komentare napisala ajd u kurac. Ali, onda se sjetim da mi to ne dolikuje, da nije u skladu s mojim blogerskim imidžom, kojeg već, evo, dvije godine gradim.
A kakav je to imidž?
To je ovo što piše u desnom kutu - "Bez ukrasa, bez psovki, bez velikih riječi, bez koncesija, bez prevare, bez mržnje, bez umjetnih aroma, bez PDV-a. S vjerom u Boga, život i ljude. I s morem ljubavi."
Hvala onima koji su to u mojem pisanju prepoznali i oprostite što se ponekad udaljim od tog pravila.
I konačno, na kraju ovog rođendanskog posta dolikuje da izvadim nešto iz arhive i podijelim s vama. Možda sam trebala neki veseliji post odabrati, ali dva su razloga zašto sam baš ovaj tekst izabrala:
1.ovih dana navršila se Godišnjica
2.zapravo je post radostan, jer završava nadom, a to je u biti ono što bih voljela da svatko ponese s ovog bloga. Mislim da je to, uostalom, ono najbolje što od sebe svijetu, pa tako i blogu, mogu dati. Svjesna sam zla koje nas okružuje i nisam tako naivna kako bi netko neupućen pomislio. Ali, svemu što radim, osjećam i doživljavam, dodajem petu dimenziju - vječnost.
Post je objavljen 2.svibnja 2005.
- pa što ako svoju stvarnost ponekad ošamarim blagošću sjećanja -
Stanem na most, tik u smiraj dana, dok se ulične lampe natječu sa zalazećim suncem tko će mi bolje osvijetliti pogled, taj beskonačan pogled u boje što ih rano ljeto rađa i kojima se predajem dok razmišljam i volim.
Naginjem se nad ogradu i zamišljam kako bi bilo da imam vlast nad rijekom ispod mene. Da joj mogu reći – stani! teci brže! čekaj me… U nekim skrovitim predjelima mene, koji će uvijek ostati neizgovoreni, tisuću puta sam joj naredila da ide brže. I još toliko puta sam joj rekla da stane. Ali nikad me nije poslušala, ona uvijek ide onako kako želi i ne mari za moje želje.
Čarobnim nekim putevima, dok gledam u tu nehajnicu što teče, dopire mi do uha neka jeka, potpuno različita od svih drugih jeka. Ova ne para zrak, ne bori se s prolaznošću i ne umire tražeći način da me pogodi. Ova je jeka meka, ostaje ovdje koliko joj dopusti moj unutarnji mir, pa nestane u svakodnevnoj buci. Onda se opet vrati, kad sam usamljena, da me podsjeti da nisam sama. I prilagodi svoje zvuke mojem raspoloženju, ona je moja sasvim.
Doista, kako je moguće da još pamtim boju tvog glasa, i riječi koje si najviše volio koristiti, i pjesme koje si volio pjevati makar pjevati nisi znao… Kojim sam to silama očuvala od zaborava tvoj šapat i tvoj smijeh i zašto sam tako sigurna da mi ih nitko nikad neće moći oduzeti? Jesi li me ti blagoslovio time?
Priznajem, ponekad mi treba desetak minuta da u glavi nacrtam tvoje lice, nekad se uopće ne sjetim. Ipak su godine prošle… Tek kad pogledam sliku osvježim pamćenje, pa te smještam u situacije iz mog sadašnjeg života: sto puta smo već bili u ovom „novom“ zagrebačkom kinu, i tisuću kokica prosipao si po tepihu dok nas je žena mrko gledala. I barem dvadeset puta si me prijekorno gledao kad sam poželjela dići ruke od svega. Vidim nas kako šećemo po Zrinjevcu, tako bih voljela da je ta slika i za druge stvarna…
Ali ne postoji tuga za tvojim odlaskom koju tvoj smijeh u mojim mislima ne pobjeđuje. Uvijek me liječio, a koliko god da Rijeka dugo teče, ne može ga isprati jer on je ja. Jedino kad Rijeka i mene ispere on će sa mnom otići. Smijemo se zajedno onda često, tu u mojim mislima, znam da i ti to znaš tamo negdje gore i da mi anđeoskim prstima brišeš suze, one suze što iz duše oplakuju neko prošlo vrijeme i padaju u ponor vremena. I znam i čekam da mi jednog dana osvijetliš taj ponor i da vidim da si na njegovo dno položio vrčić da ih skuplja jer nijedna suza za tobom nije uzaludna prijatelju. Jednom ćemo zajedno taj vrčić suza proliti po svojim stopalima na poljanama vječnosti i radovat ćemo se dok se budu sušile na suncu, dok budu zauvijek nestajale. Što ih više bude, duže ćemo se smijati, tako si mi rekao u snu.
Vjerujem ti... i koliko god da mi nedostaješ, znam da ćemo imati vječnost...