danas sam se opet po milijarditi put podsjetila zašto i u kojoj mjeri mrzim kukce.
došla mi je u sobu gigantska četverometarska bogomoljka. fajtala sam se s njom pol sata, jer ju nemrem ubit (tolika je da bi čišćenje njezine utrobe značilo propustiti 45 minuta iscrpnih dijaloga gilmorovih curki, a to si nemrem dozvolit). pa sam je napikavala dugačkim komadom kartona da sjedne na njega pa da je skipam van. ali ne! gospodična se nije dala, lovila sam je s tim kartonom, zvala majku upomoć. onda sam je na jedvite jade nekak stjerala van. ne majku, neg bogomoljku. majka se nije ni odazvala mom pozivu upomoć.
kad je bogomoljka sičuejšn bila riješena, pogledala sam gilmorove koke u miru i poslije njih sutkinju amy. ona mama od amy, socijalna radnica, me totalno podsjeti na mene. tak otprilike ja funkcioniram u društvu. energična za stvari kaj radi, ne zanimaju je prepreke, daje cijelu sebe. onda sam vidla da ide kod psihijatra i pomislila - ma ne, ne, ipak nismo baš tak slične. meni ne treba psihijatar. ili mi treba zato kaj to poričem? nekak sam u zadnje vrijeme dosta čula na svoj račun - ma ti si luda. kao, svaki put u nekoj fori. e pa, nakon dvjestosedamnaest tisuća puta - nije baš neka fora.
sutra me m vodi na probu svojeg benda što je izazvalo u meni erupciju oduševljenja jer sam dosad htjela stoput ić al svaki put bi se izmigoljil nekom isprikom. ovaj put je on predložil pod uvjetom da ne pokušavam pjevat bek vokale, čak ni ak neko od njih iz pristojnosti ponudi. reko, oke, nisam ni mislila (a lagala sam, već sam se zamišljala kak stojim na improviziranoj pozornici jedne zagrebačke garaže i stvaram povijest). al sam tražila objašnjenje, kaj hoće reć da ja tak grdo pjevam bek vokale? zmišljal je nekaj da se iščupa iz dreka i naposletku sam zaključila da se boji da buju bili tolko dečki oduševljeni mojim bekvokalskim sposobnostima da budu me više zavolili neg njega.
inače, nedavno su me pitali kaj bi ono fakat jako jako htjela izvest u životu, neki san koji imam.
razmišljala sam 15 minuta.
znala sam odgovor iste sekunde, al sam razmišljala u nadi da ću se sjetit nečeg drugog.
nije upalilo.
već deset godina imam istu želju.
pjevat gibonniju bek na koncertu u domu sportova.
nikom drugom, baš njemu. ništa drugo, samo pjevat bek. nije baš da bih pristala umrijet iste sekunde kad bih to ostvarila, al to je ono nekaj kaj već jako dugo nosim u sebi.
otvorena za prijedloge kako to ostvariti.
živjeli!
Post je objavljen 18.08.2006. u 20:45 sati.