može li prestati prijateljstvo?
ne svađom, ogovaranjem, sebičnošću...nego tek onako, da osjetiš da ti prijatelj više to nije.
jučer smo pile kavu. ne družimo se već godinama ali smo u nekoj ranijoj fazi života zajedno proživjele strašne stvari i to nas je zauvijek povezalo.
onda smo krenule svaka svojim putem, promijenile okolinu, društvo, hobije, interese. drukčije sagledavamo život. svaki put kad se nađemo manje više referiramo svoje živote, što je novog, i prisjećamo se nekih lica i događaja...već dugo, dugo vremena nismo stvorile nijednu zajedničku uspomenu.
i, ono što me u svemu najviše čudi, ne osjećam tu potrebu. nimalo.
ona živi životom o kojem obožavam slušati. ali nikad ga ne bih mogla živjeti. i mislim da je tako i u obrnutom slučaju.
iako nisam dio njezinog života, a ni ona mojeg, znam da smo jedna za drugu spremne sve učiniti. znam da na nju mogu računati u bilo koje doba dana i noći, bez obzira gdje se nalazim. a tako i ona za mene.
je li to dovoljno da je nazovem prijateljicom?
pitam jer stvarno ne znam, ovo je prvi put da se nalazim u ovakvoj situaciji. obično pod prijateljem podrazumijevaš nekog tko barem povremeno sudjeluje u tvojem životu.
al, s druge strane, gomila onih s kojima doista provodim dane, nisam sigurna da bi istom požrtvovnošću brinuli o mojoj dobrobiti.
negdje sam pročitala da prijateljstvo sliči na biljku, moraš ga zalijevati da bi uspjelo.
je li moguće da smo mi svoje zalile ono nekad davno i sad smo do kraja života - blagoslovljene? jednom osobom za koju znaš da, bez obzira što je svjetlosnim godinama udaljena od tebe, zapravo je uvijek jedan telefonski poziv blizu?
smijem li si dopustiti kategorizirati prijatelje - u one "za svaki dan" i one "posebne"?
i zašto mi se čini da, dok se ova prva kategorija puni i prazni, u ovoj posebnoj imam mjesta samo za tu jednu jedinu osobu? mnogo ljudi upoznaš, budete bliski, onda se dogodi život i veze se prekinu. al ovaj odnos...
čudan i neponovljiv!
Post je objavljen 29.08.2006. u 13:28 sati.