samo blog https://blog.dnevnik.hr/samo

ponedjeljak, 28.02.2005.

Tko nema u glavi ima u nogama... a postoji valjda i obrnuto?

Ova Janica je najveća legenda u našoj državi. Mislim da bi pod hitno trebala dobiti barem jedan trg u gradu Zagrebu, ona mene naprosto oduševljava. Ok, da sam joj roditeljka, nikad joj ne bih dopustila da tako krvnički izrabljuje svoja koljena niti da se s ovakvim ozljedama bavi profesionalnim sportom (jer je očito da će za par godina biti osoba s invaliditetom), al što jest – jest – ja nju naprosto obožavam gledati kako skija, pa i kad ne pobjeđuje, baš me nadahnjuje ta Janica.

Ja sam totalni antitalent za sport. Ali kad kažem da sam antitalent, onda to mislim stvarno ozbiljno. Mislim, ja ni crtati ne znam, ali to je još super - moje manevriranje s loptom, skakanje po kozliću ili kako se već zove ona beštija preko koje sam morala skakati, pa hodanje po gredi , trčanje, ma što god – katastrofa!
Bili smo treći razred, koliko se onda ima godina? Mislim, devet. Uglavnom, bio je sunčan proljetni dan, i nešto se slavilo. Neki dan kad nije bilo nastave pa smo imali kao neke programe u školi. Između ostalog, treći i četvrti razredi natjecali su se u štafeti. Učiteljice su složile grupe od po šest-sedam ljudi, poanta je bila držat ono platneno nešto u ruci, trčati ko manijak, provuć se kroz jedan obruč, poskočiti kroz dva-tri obruča, usput se nasmijat za fotić, doć do sljedećeg, predat palicu i stat u vrstu.
Tada nisam znala koji q ja radim u ekipi, bila sam mala, ali sam jako dobro znala da mi tamo nije mjesto. Danas znam u čemu je bila stvar. Naime, svi podobni kandidati za tu štafetu ili su bili zločesti, pa iz odgojnih razloga nisu mogli nastupiti, ili su bili bolesni. A ja, milo štrebersko korpulentno dijete, dobila priliku da budem dio ekipe. I zaserem stvar.
Stojimo tako dvije kolone djece, ja sam bila treća ili četvrta po redu. Krene zvižduk, a ono ljudi se rastrčali, nosili one platnene štafete, provlačili se kroz obruče, izveli sve super, bilo je napeto do bola. Sve dok ja nisam došla na red. Moj angažman za ekipu bio je takav da se situacija vrlo brzo iskristalizirala.
Dobijem ja palicu od prethodne cure i zašpuram se . Nisam napravila ni četiri koraka i pala sam na beton koliko sam duga i široka . Ali to me nije sputalo, dižem se ja ko Feniks, izgrebanog koljena trčim do obruča i zapnem. Zapnem u onom odvratnom obruču kojeg sam pogodila glavom, nakon čega se srušio prema naprijed, pa sam ga morala podići i ponovo se provući. Dizaster. Jasno vam je da su te moje akrobacije trajale i trajale...Putem do obruča kroz koje sam trebala poskakivati palo mi je iz ruke ono platneno sranje, koje sam morala onda dići s poda...Uglavnom, jedino što sam dobro u cijeloj priči izvela bilo je vraćanje u vrstu. Ali dok sam ja došla do svoje vrste ovi iz drugog razreda su već slavili pobjedu , a ovi iz ekipe koji su bili iza mene su popizdili jer nisu čak ni dobili priliku otrčati svoje (danas smatram da nam je časni sudac trebao dozvoliti da svi otrčimo, makar to trajalo još deset minuta, to bi bilo baš sportski).
To je bilo moje prvo natjecanje sportskog karaktera. Kasnije ih je još bilo, probala sam se baviti nekim sportovima , i bila su malo manje neugodna, ali nipošto se ne bi mogla nazvati uspješnim. Tko god kaže važno je sudjelovati, sere. Budimo realni – svi žele pobjedu. Nema tu filozofije, kad bi stvar bila u sudjelovanju, onda natjecanje ne bi ni postojalo. Zato sam ja prekinula svoju sportsko-natjecateljsku sagu s 14-15 godina i zauvijek se oprostila sa sportskim borilištima bilo koje vrste.

I tako...zamislim nekad kako bih voljela biti na njezinom mjestu, osjetiti to da ti stvarno super ide neki sport. A onda opet, kad je gledam, ma gotovo da i jesam s njom na tronu - baš se saživim s njezinim uspjesima. I ne samo to...čini mi se ipak da imam ja svoj sport, koji mi nikad neće priskrbiti medalju niti ću zbog njega dobiti milijunski ugovor, ali me čini presretnom. Baš sam prošle srijede vozila kombinaciju – razgovor i savjetovanje moje prve „pacijentice“ , pa diskusija s tetom doktoricom. I prva ozbiljna pohvala u životu što se tiče budućeg zanimanja. Prvi put sam čula da ću biti dobra u ovom poslu! Sjaj te medalje – nemjerljiv!

subota, 26.02.2005.

Neka nova tema? You wish!

U nekoliko navrata razmišljala sam trebam li napisati svoj osvrt na temu koja posljednjih nekoliko tjedana ne silazi s repertoara – medicinski potpomognuta oplodnja i tome pridruženo. Ne bih ja sad pisala o tome naširoko, meni je osobno vrlo zanimljiva tema doniranja jajašaca, sperme i oplođenih jajašaca.

S jedne strane imamo one koji nisu roditelji, a željeli bi biti. I termine kao homologna i heterologna oplodnja, donatori, vanbračna zajednica... To su ljudi koji u javnost istupaju izražavajući svoju veliku želju da postanu roditelji, i na čije priče nitko s imalo sućuti ne može ostati ravnodušan, bez obzira na to slaže li se s njihovim zahtjevima ili ne.
S druge strane imamo vjerske zajednice i pokoje „letače“ koji tvrde da se čin rađanja ne smije odvojiti od seksa, dakle pomaganje oplodnji dopušteno je, ali samo ako uključuje oplodnju putem seksa. Ovu stranu, koliko sam mogla primijetiti, u medijima zastupaju vrlo primitivne osobe, koje još uvijek vjeruju da je neplodnost posljedica promiskuitetne prošlosti ili Božjeg gnjeva poradi nečega desetog. Zaista, na to bih se i nasmijala, ali me zabrinulo koliko ljudi tako razmišlja, a istovremeno se skrivaju iza nemalih titula koje bi trebale jamčiti barem zdrav razum.

Moje je mišljenje da su i jedna i druga strana uvjerene da svojim istupima čine dobro i sebi i društvu. Moram naglasiti da se ne slažem ni s jednom ni s drugom, moja mišljenja su nekako umjerenije struje. Zanimljivo mi je, na primjer, promatrati kako se sadašnji i budući roditelji djece začete pomoću MPO, ljute na usporedbu djeteta i stvari. Doista, ružno zvuči. Ali s druge strane, ističu svoje pravo na roditeljstvo. To me pomalo zbunjuje – kako tvrditi da je nešto dar, ali da ti imaš na taj dar pravo? Nitko ne polaže pravo na dar, zar ne?
Naime, kad čujem sve ove kombinacije – donirano jaje, donirana sperma, donirani krioprezervirani embriji, pa još pokoja surogat majka, to mi zvuči kao poprilično ružna manipulacija. Po mojem mišljenju, svakom bračnom paru koji nije u mogućnosti zanijeti, treba se pomoći, o tom nema govora, ali moram priznati da mi se na pomisao doniranih oplođenih jajašaca diže kosa na glavi.
Jednom paru ostane par komada, pa će ih onda dati, nek netko drugi isto dobije bebu? Ma fuj!

Ono što me uvijek uspije iznenaditi jest činjenica kako nam se granica moralno prihvatljivog iz dana u dan vrtoglavo snizuje. Sad ću zvučati kao luđakinja, ali uspije li se održati ovaj zakon, za ne tako puno godina postojat će katalozi s donatorima „materijala“, pa će svaka žena, potencijalna trudnica, birati kakvo dijete želi imati. A za muške homoseksualne parove će se vjerojatno (za pristojnu lovu) moći unajmiti žena koja će im roditi dijete. I sad bi svi rekli – ma da, to je grozno, nema šanse! Ali tako ste sigurno i mislili prije petnaest godina o krioprezervaciji oplođenih jajašaca (ako je uopće postojala), a sad se većinom s tim slažete.

Velim, ne slažem se ni sa vjerskim zajednicama (makar sam članica katoličke Crkve) ni sa udrugama. I čini mi se da je buka oko oplodnje prvenstveno usmjerena protiv Crkve, a ne protiv prijedloga zakona, barem tako čitam na Blogu. Komentari su uvijek PROTIV, i to protiv Crkve, u smislu – kaj se oni imaju javljati pedofili jedni i ubojice. Protiv takvih riječi uopće neću se pokušati boriti, ali ovim sam vas postom samo htjela potaknuti da razmislite o tome je li se zaista pod pojmom MPO krije napredak ljudskog društva ili nazadovanje?

Svim parovima koji pokušavaju začeti dijete pomoću MPO želim da ostvare svoju želju, bilo da se tu po njihovom mišljenju radi o dobivanju dara ili ostvarivanju prava (a svakako nije oboje). I apeliram na sve vas da razmislite je li doniranje „materijala“ zaista moralno prihvatljivo i kamo nas to može odvesti.

četvrtak, 24.02.2005.

Volim početke...

...za razliku od rastanaka i krajeva, gotovo nitko ne plače kod početka. A kako volim kad se ne plače, onda volim i početke. Početak u sebi uvijek nosi neku neobjašnjivu svečanost, trenutak je to kad nas preplavljuju očekivanja... I ja očekujem puno od ovog pisanja, od ovog novog početka.

Ne zanimaju me liste, pisati želim radi sebe, jer me smiruje, jer čini svemir podnošljivim, jer je nadasve opuštajuće dopustiti mislima da teku i same upravljaju svojim putem. To je tako teško u četiri dimenzije živjeti, pa zato nek barem ovo bude moja mala oaza smiraja...

Eto... roditi se, probuditi se, zaljubiti se...kakvi divni počeci... i ovaj početak je lijep, sasvim. Nema tereta za vući, samo su ispred boje života i zvuci ljubavi...

	veljača, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28

Opis bloga

Bez ukrasa, bez psovki, bez velikih riječi, bez koncesija, bez prevare, bez mržnje, bez umjetnih aroma, bez PDV-a. S vjerom u Boga, život i ljude. I s morem ljubavi.

Zahvaljujući ovom ovdje odsad me možete kontaktirati na adresi maja.dr@gmail.com

posjetitelja unikatnih komada

Blogovlje i linkovlje

Arhangel
Marisi
Xiola
Pegy
Dr. Luka
Georg
Pero Panonski
Poliglotna
Jazzie
piskinja


Blog.hr
katolička stranica
brojač posjeta
riječi pjesama
BBC Science and Nature
Scientific American
zdravlje
British Medical Journal
vijesti
darujmo krv
Le Monde
The LA Times
The Daily Telegraph
Medscape

Arhiva

Neki od uradaka koje i danas volim možete pronaći u arhivi mog starog bloga, s desne strane na popisu. Otkad je ovog bloga, bilježim postove koji su bili dragi ili meni ili blogopučanstvu (što zaključujem po interesu za komentiranje):

Početak
o IVF-u
o sportu
o životu
pjesma
bolan post
Turkmenistan
MOJ NAJDRAŽI POST
novogodišnje odluke
ja sam ZA Crkvu
o nekom "liječniku"
o skakavcima, leptirima i siru
o Srebrenici
neka tamo ljubav
o prvom rođendanu
o religiji
o glumljenju mehaničara
o Katrini
oprost
rođendan
ratna uspomena
jutra
neke iz branše
GMO prvi dio
o branjenju svetinja
obiteljsko nasilje
o ratu
o braku

U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Gospodine, Ti si svoju Crkvu kroz vjekove očuvao od raspada, dao si joj čvrste temelje svoje ljubavi da je vrata paklena ne bi nadvladala. Hvala Ti na tome daru.
Pomozi Gospodine da snagom svetih sakramenata i neprekidnom molitvom ponovno procvjetaju kršćanske obitelji, izvori duhovnih zvanja. Pozovi u ovu žetvu novih radnika, koji će iz ljubavi prema Tebi dati svoj život u službu drugih.
Čuvaj Gospodine, po zagovoru Blažene Djevice Marije i sviju svetaca, čistoću srca svojih svećeničkih i redovničkih kandidata - da molitvom, siromaštvom, postom i radom u sebi hrane taj oganj ljubavi koji si Ti zapalio.
Blagoslovljeno budi ime Trojedinog Boga - Oca, Sina i Duha Svetoga.
Blagoslovljeno Ime Djevice Marije, Majke Crkve i Kraljice neba i zemlje. Amen.