Marketing
Tko nema u glavi ima u nogama... a postoji valjda i obrnuto?
Ova Janica je najveća legenda u našoj državi. Mislim da bi pod hitno trebala dobiti barem jedan trg u gradu Zagrebu, ona mene naprosto oduševljava. Ok, da sam joj roditeljka, nikad joj ne bih dopustila da tako krvnički izrabljuje svoja koljena niti da se s ovakvim ozljedama bavi profesionalnim sportom (jer je očito da će za par godina biti osoba s invaliditetom), al što jest – jest – ja nju naprosto obožavam gledati kako skija, pa i kad ne pobjeđuje, baš me nadahnjuje ta Janica.
Ja sam totalni antitalent za sport. Ali kad kažem da sam antitalent, onda to mislim stvarno ozbiljno. Mislim, ja ni crtati ne znam, ali to je još super - moje manevriranje s loptom, skakanje po kozliću ili kako se već zove ona beštija preko koje sam morala skakati, pa hodanje po gredi 
, trčanje, ma što god – katastrofa!
Bili smo treći razred, koliko se onda ima godina? Mislim, devet. Uglavnom, bio je sunčan proljetni dan, i nešto se slavilo. Neki dan kad nije bilo nastave pa smo imali kao neke programe u školi. Između ostalog, treći i četvrti razredi natjecali su se u štafeti. Učiteljice su složile grupe od po šest-sedam ljudi, poanta je bila držat ono platneno nešto u ruci, trčati ko manijak, provuć se kroz jedan obruč, poskočiti kroz dva-tri obruča, usput se nasmijat za fotić, doć do sljedećeg, predat palicu i stat u vrstu.
Tada nisam znala koji q ja radim u ekipi, bila sam mala, ali sam jako dobro znala da mi tamo nije mjesto. Danas znam u čemu je bila stvar. Naime, svi podobni kandidati za tu štafetu ili su bili zločesti, pa iz odgojnih razloga nisu mogli nastupiti, ili su bili bolesni. A ja, milo štrebersko korpulentno dijete, dobila priliku da budem dio ekipe. I zaserem stvar.
Stojimo tako dvije kolone djece, ja sam bila treća ili četvrta po redu. Krene zvižduk, a ono ljudi se rastrčali, nosili one platnene štafete, provlačili se kroz obruče, izveli sve super, bilo je napeto do bola. Sve dok ja nisam došla na red. Moj angažman za ekipu bio je takav da se situacija vrlo brzo iskristalizirala.
Dobijem ja palicu od prethodne cure i zašpuram se 
. Nisam napravila ni četiri koraka i pala sam na beton koliko sam duga i široka 
. Ali to me nije sputalo, dižem se ja ko Feniks, izgrebanog koljena trčim do obruča i zapnem. Zapnem u onom odvratnom obruču kojeg sam pogodila glavom, nakon čega se srušio prema naprijed, pa sam ga morala podići i ponovo se provući. Dizaster. Jasno vam je da su te moje akrobacije trajale i trajale...Putem do obruča kroz koje sam trebala poskakivati palo mi je iz ruke ono platneno sranje, koje sam morala onda dići s poda...Uglavnom, jedino što sam dobro u cijeloj priči izvela bilo je vraćanje u vrstu. Ali dok sam ja došla do svoje vrste ovi iz drugog razreda su već slavili pobjedu 
, a ovi iz ekipe koji su bili iza mene su popizdili jer nisu čak ni dobili priliku otrčati svoje (danas smatram da nam je časni sudac trebao dozvoliti da svi otrčimo, makar to trajalo još deset minuta, to bi bilo baš sportski).
To je bilo moje prvo natjecanje sportskog karaktera. Kasnije ih je još bilo, probala sam se baviti nekim sportovima 
, i bila su malo manje neugodna, ali nipošto se ne bi mogla nazvati uspješnim. Tko god kaže važno je sudjelovati, sere. Budimo realni – svi žele pobjedu. Nema tu filozofije, kad bi stvar bila u sudjelovanju, onda natjecanje ne bi ni postojalo. Zato sam ja prekinula svoju sportsko-natjecateljsku sagu s 14-15 godina i zauvijek se oprostila sa sportskim borilištima bilo koje vrste.
I tako...zamislim nekad kako bih voljela biti na njezinom mjestu, osjetiti to da ti stvarno super ide neki sport. A onda opet, kad je gledam, ma gotovo da i jesam s njom na tronu - baš se saživim s njezinim uspjesima. I ne samo to...čini mi se ipak da imam ja svoj sport, koji mi nikad neće priskrbiti medalju niti ću zbog njega dobiti milijunski ugovor, ali me čini presretnom. Baš sam prošle srijede vozila kombinaciju – razgovor i savjetovanje moje prve „pacijentice“ 
, pa diskusija s tetom doktoricom. I prva ozbiljna pohvala u životu što se tiče budućeg zanimanja. Prvi put sam čula da ću biti dobra u ovom poslu! Sjaj te medalje – nemjerljiv! 
Post je objavljen 28.02.2005. u 21:24 sati.