...za razliku od rastanaka i krajeva, gotovo nitko ne plače kod početka. A kako volim kad se ne plače, onda volim i početke. Početak u sebi uvijek nosi neku neobjašnjivu svečanost, trenutak je to kad nas preplavljuju očekivanja... I ja očekujem puno od ovog pisanja, od ovog novog početka.
Ne zanimaju me liste, pisati želim radi sebe, jer me smiruje, jer čini svemir podnošljivim, jer je nadasve opuštajuće dopustiti mislima da teku i same upravljaju svojim putem. To je tako teško u četiri dimenzije živjeti, pa zato nek barem ovo bude moja mala oaza smiraja...
Eto... roditi se, probuditi se, zaljubiti se...kakvi divni počeci... i ovaj početak je lijep, sasvim. Nema tereta za vući, samo su ispred boje života i zvuci ljubavi...
Post je objavljen 24.02.2005. u 20:34 sati.