"Don Bosco danas"
Gledajući svijet oko sebe razmišljamo o tome kako su ljudi okrutni i nepravedni, kako im je stalo samo do sebe. Nije nam jasno kako netko može biti nemaran to pustiti da ljepota i savršenstvo prirode nestaju, drugi umiru...
Svi pričaju kako je svijet u opasnosti, kako su ljudi zli i okrutni, ali nitko ne shvaća kako smo i mi, kao pojedinci, dio te cjeline. Nismo ni svjesni koliko gubimo čekajući da netko drugi prvi nešto pokrene. Uvijek mislimo: "A zašto bih ja morao biti prvi? Ima i drugih." U svijetu, u kojem je novac postao najvažniji, tonemo u more lažnih obećanja nadajući se boljem sutra. Ne osjećamo se krivim za loše stvari jer smo mi uvijek dobri i brižni, a nemoćni i preslabi da bismo što promijenili.
U našim mislima čovjek je uvijek žrtva nesretne sudbine i on ne može ništa učiniti. Malo je onih koji su pokušali nešto promijeniti, a još manje onih koji su u tome uspjeli. Ništa nećemo promijeniti čekajući da drugi učine prvi korak. Moramo sami krenuti jer ne znamo koliko snage i kakve mogućnosti krije u sebi svako živo stvorenje. Budemo i prođemo, a ne saznamo što smo sve mogli biti i učiniti. Jednostavno, moramo krenuti naprijed!
Postoji jedna priča koja se prenosi s generacije na generaciju: Otac i sin su zajedno jahali magarca. Ljudi na ulici su pokazivali prstima na njih: "Ovaj otac i sin su tako okrutni, teraju magarca da nosi tako teško breme da jedva može disati". I tako otac siđe s magarca. Ali potom su ljudi pokazivali prstom na dečaka: "Pogledaj kakav je ovaj sin, ne poštuje oca. On jaše, dok dok njegov otac pešači". I tako sin siđe s magarca i ustupi mesto ocu. Ljudi su pak onda dobacivali: "Vidi kako je otac opak, on jaše dok njegov sin pešači." Otac opet siđe i pođe dalje sa sinom pešačeći uz magarca. On je mislio: "Ovog puta nam ne mogu ništa prebaciti. Ali ne prođe puno vremena, a da prolaznici ne počeše dobacivati: "Vidi kako su i otac i sin naivni. Oni idu pored magarca, umesto da ga uzjašu. Kakva glupost."
16.08.2006. u 10:14 | K | 5 | P | # | ^
