Krik beznađa
Ja i svijet
Činjenica da ja postojim potvrđuje da svijet nema nikakvog smisla. Kako da nađem smisao u padovima čovjeka, dramatičnim i nesretnim, kada se sve svodi, u krajnjoj instanci, na prazninu i patnju koja je zakon ovog svijeta? To što je svijet dozvolio postojanje ljudskog primjerka mog tipa dokazuje samo da su mrlje na takozvanom suncu života tako velike da će mu vremenom sakriti svijetlost. Zvijerstvo života me gazilo i pritiskalo, isjeklo mi krila u punom letu, i pokralo mi sve radosti na koje sam imao pravo.
Sva moja preterana revnost i sva paradoksalna i luda strast koju sam uložio da bih postao sjajan pojedinac, sva demonska čarolija koju sam konzumirao da bih navukao budući oreol i sav zanos koji sam nasipao za unutarnje svitanje, pokazali su se slabijim od zvjerstva i iracionalnosti ovoga svijeta koji je prosipao u mene sve svoje negativne i otrovne rezerve. Život nije otporan na veliku temperaturu. Zbog toga sam došao do zaključka da najuznemireniji ljudi, sa unutarnjim dinamizmom dovedeni do paroksizma, koji ne mogu prihvatiti uobičajnu temperaturu, moraju propasti. To je aspekt životnog demonizma, ali i aspekt njegovog nedostatka; on objašnjava zašto je život privilegija mediokriteta. Samo mediokriteti žive na normalnoj temperaturi života; ostali se troše na temperaturama koje život ne podnosi, gdje ne mogu disati , osim ako se nalaze jednom nogom s one strane života.
Ne mogu donijeti ništa na ovaj svijet, jer imam samo jedan princip: princip agonije. Žalite se da su ljudi zločesti, osvetoljubivi, nezahvalni ili licemjerni? Predlažem vam princip agonije, kojim ćete se privremeno spasiti od svih ovih nedostataka.
Primijenite ga na svaku generaciju, pretvorite ga u agoniju, u iskustvo posljednjih trenutaka, da bi u stravičnom mučenju pokušao veliko čišćenje iz vizije smrti. Potom ga pustite i ostavite da bježi od straha sve dok iscrpljen ne padne. I garantiram vam da je učinak neuporedivo ispravniji od svih koji su dobijeni normalnim putem.
Kada bih mogao, doveo bih cijeli svijet u agoniju, da bih ostvario čišćenje korijena života; stavio bih goruće plamene na te korijene, ne da bih ih uništio, već da bih im dao drugu snagu i drugu toplinu.
Vatra koju bih ja upalio u ovom svijetu, ne bi donijela ruševine, već svemirski preobražaj. Na taj način, život bi navikao na visoku temperaturu i ne bi više bio medij za madiokritete. A možda u ovom snu ni smrt ne bi bila imanentna ovom životu.
Emil Sioran – Krik beznađa
12.08.2006. u 04:55 | K | 1 | P | # | ^
