Nikad nisam bila po difoltu
18.02.2021.
Kao što sam sada ponekad čudna osoba tj. nisam po difoltu, ista sam bila (čak i još više) kad sam bila klinka. Bila sam vođa svih dječjih nestašluka heheheh. Sjetila sam se jedne zgode iliti nezgode kad sam imala cca 12 godina.
Naša zgrada bila jako podosta ali dobro očuvana i svi smo se dobro znali. Naše je dvorište bilo najljepše u cijeloj ulici. Omeđeno je bilo s jedne strane visokim oker zidom a s druge strane zidom cca 3 m. Eeee taj zid nam je bio jako važan jer se preko njega moglo doći do divnih i slasnih trešanja.
Lijepo sam se popela na njega preko nekih izbočina na zidu i nabrala cijelu vreću slatkih trešnjica. Kad sam se vraćala, prvo sam sjela na zid i pogledala dolje tada me uhvatila, prvi put, prava panika od visine.
Što sam duže tamo sjedila sve više sam se bojala sići dolje. Trešnje me više nisu zanimale niti molećivi pozivi mojih prijatelja da napokon siđem. Sjedila sam na zidu cca 2 sata. Ispod mene okupili se skoro svi iz zgrade i bodrili me da siđem.
Majka je neprestano mijenjala raspoloženje. Čas me bodrila, čas mi se prijetila sve dok napokon nisam smogla snage i hrabrosti i sišla dolje uz pomoć jednog susjeda.
Trešnje su ostale na zidu, izgubila sam tek pogotovo nakon bijesnog majčinog gurkanja, prigovaranja pa i njenih upozorenja da ne smijem više nikada popeti se na taj zid.
Naravno da je nisam poslušala. Nakon par mjeseci sam se opet popela ali propala kroz mali stakleni prozor u skladište punog praška za pranje. Izgledala sam kao duh a ono najgore je bilo to što sam morala takva izaći pred dečkom koji mi se sviđao hehehehe.
