Bambus
Autor slike: meni nepoznat
Prvi bambus počeo je kržljati
Drugi bambus rast svoj slaviti
Oba su imala i svjetlo i vodu
Ali je svaki imao jedinstvenu ulogu.
Prvi bambus slušao je ljude kako plaću
Bolesne od zaborava, potonule u tugu,
Želju da utješi imao sve jaču
Iako je rođen za ulogu drugu.
Trebao je rasti u visinu svoju
Zelenilom svježim blistavost dijeliti
Bolesnom nuditi okrepljujuću boju
I ljepotom svojom ljude iscijeliti.
A on je kopnio, lišće mu je venulo
Prestao je rasti bez energije sretne
Smeđkastu odjeću začas je odjenuo
Dok su kraj njeg' rasle, druge biljke cvjetne.
Drugi je bambus u svom rastu blistao
Nije dao da ga dotiću bolest i jad
Svakim danom sve više on je snažno listao,
Činilo se ostati će vječito mlad.
Tad jednog je dana nečija ruka
Prvi bambus presadila u jedan novi dom
Na kratko ga riješila dugotrajnih muka,
Ali on je rastao opet po svom.
Nježno mu je šaputala, milovala lišće:
„Nemoj tuđe sivilo na sebe stavljati,
Ono tada cvjetnu dušu kao da pritišće
Pa ti sebe zaboraviš polako obnavljati!“
Dugo mu je trebalo da Istinu spozna
Kako radost može biti sam slobodan rast,
Sada želi da baš svatko o tome dozna
Iznova je počeo kroz zelenilo cvast.
Izdanke nove prema svjetlu pušta
A svaki od njih, novim Znanjem živi,
U slobodnom rastu s ljubavlju gušta
Za tuđu bolest, sebe on više ne krivi!
Prvi bambus blista okupan u sreći
Drugi bambus i dalje, svoj rast slavi
Uz njih sad već raste, novi bambus, treći
Kojem Svjetlost šapuće:
„Zaljevaj se srećom, to ne zaboravi!“
|