Pomrčina Sunca
Autor slike: meni nepoznat
Zatamnjeno nebo nutrine
Sve je utihnulo u taj čas
Ne vide se dijelovi cjeline
Niti dopire do mene poznati glas.
Vrijeme je mirovanja
Tihovanja
Šutnje
Ne očekujem Svjetlost
Niti glas drage mi nebeske lutnje.
Znam, sve je u redu
Tako kako treba biti
Ipak, riječi nižem već u slijedu
Ne može ih tama skriti.
Ne vjerujem očima
Pozornica tamna u ekran se pretvara
Zahvaljujem ovakvim unutarnjim noćima
Jer kroz tamu, Svjetlost progovara
Na svoj poseban, zvjezdan način
Daruje me iskrama
Daruje me svačim
Što ja sama zamijetila ne bi
Da me sunce stalno obasjava
Da li bih se obratila samoj sebi
Plovila snovima kad caruje java?
Sve je sada pomješano
Kao da je razlivena po svemiru duga
Zahvaljujem na svemu što mi je dano
Za tren radosti i za tren kad dušu
Ispunjava tuga
A Svemir
Čujem ga
Otkucava kao moje bilo
Kroz pomrčinu nudi nemir
Sve se je kroz mene slilo
Ipak
Vrijeme je mirovanja
Tihovanja
Šutnje
I kad ne očekujem Svjetlost
Sretna sam duša
Jer ispunjava me glas
Moje nebeske lutnje.
|