Simfonija duše
Autro slike: meni nepoznat
Dušom skladam simfoniju snažnu
Nečujnu, neznanu, bez ijedne note
Kao što treptaj otpušta, suznu kap vlažnu
Negdje, utajene, leže sve ljepote.
Dušom utiskujem nepostojani stih
Nevidljiv, nečitak, bez boje i zvuka
Kao zapjenjeni vali, navire sve više njih
Dostići ih ne može, ni misao ni ruka.
Prebirem sneno, il' pokretima budnim
Po tipkama sakrivenim u najdubljem miru
Pokretima vještim, il' naizgled uzaludnim
Skladam simfoniju unutarnjem nemiru.
Opjevam li ga glasno, on šutnjom uzvrati
Kroz tišinu odjekuje gromoglasan poj,
Na jedan trenutak, duša, neshvatljivo shvati
A shvaćanje izbriše kapljica roj.
Stih ostaje nevidljiv, bez boje i zvuka
Nečitak, nečujan, utisnut u praznini
Kao putnik hodočasnik, tek moja je ruka
I simfonija duše, skladana u milini.
|