Brodolomac

Ljudsko Srce Cijeloga Života
Poantu svoga Bića pronaći želi...
U olujnome moru...Kao Brodolomac,
Što za slomljeno se veslo drži
I dok Sunce sije...
On ne osjeća...
Ni Toplinu...Niti Svjetlost...
Samo Sol...
Vrelinu što do kostiju prži,
I Bol...Samo Bol...
Slomljeno je veslo u tom trenu
Jedini spas...
Na koju Stranu ići
U trenutku kada svaki dio mora
Isti je...
I na Beskraj sliči...
Iznenada...Otok pust,
Nešto pijeska i kamenitog kraja,
Da li to je Spas?
O ... Ne!
Eto opet Beskraja!
Tada pijesak izgledat će
Kao spasonosno rješenje...
Ali Usamljenost
Produbiti će nerješene probleme.
Kamo poći sada?
Kada Pješćana Oluja jedina je Nada...
Jer otkrivena bit' će...Predivna Šuma...
Al' gle sada...Kako li je gusta!
Zakoračiti u nju
Ili ostati na mjestu gdje pustinja je pusta?
Tko rješit će ovu dilemu
S kojom Brodolomac suočiti se mora,
Prohoda li šumu...Tad pokazat će se Gora,
Čiji Vrh doseže sve do Nebeskih Visina...
Gle!
Nešto sad ga Gore vuče...Nečija blizina,
Što cijelo vrijeme pratila je Povratak,
Tankom Niti vođen...poput Nevidljivoga Konca,
Do trenutka...
Kada Vrh Planine osvojen će biti
I opet s Beskrajnom Bjelinom
Svi će se Stopiti!
Brodolom tad postati će
Poanta Ljudskoga Života
U kojemu ležala je...
Sva Skrivena Ljepota
|