petak, 05.05.2006.
Pismo Onog_Cije_Ime_Se_Ne_Smije_Izgovoriti
Neke stvari bih najradije progutao, opet, rekao bih ih nekome bliskom. Večeras sam poslao jedan sms i onda dugo vagao je li mi zbog toga, kada je sve bilo gotovo, žao. Vikati u rupu nema smisla...
Svi smo mi natjecatelji u nekom dosta simpatičnom, često bolnom meču gdje predrasude zamjenjuju
bodove. Predrasude bez kojih bi svijet valjda prestao postojati. Neke je stvari bolje iskoristiti za dobru poeziju, nego ih saopćiti svojoj inspiraciji. Inspiracija uvijek popusti pred vlastitim egoizmom i potrudi se taj trenutak lucidnosti proglasiti patetikom. Svi mi volimo pjesnike sve dok se nalaze na omotima knjiga i ploča. Trenutak kada sjedaju za naš stol i kada liježu u naš krevet proglašavamo pobjedom nad njihovom slabošću.
Večeras sam i službeno proglasio izlazak iz špilje i obrijao bradu koja mi je mjerila vrijeme namjesto pogolemog pješčanog sata za koji sam znao da će ustrebati. Kum je zauzet svojim zubarskim terminima, dok ostale, površno, smatram površnima za pokoju čašicu hladne rakije i čašicu razgovora. Slavi mi se jer sam smireno sretan. Priča mi se, jer imam što reći.Svi smo mi natjecatelji u nekom dosta simpatičnom, često bolnom meču gdje predrasude zamjenjuju
bodove. Predrasude bez kojih bi svijet valjda prestao postojati. Neke je stvari bolje iskoristiti za dobru poeziju, nego ih saopćiti svojoj inspiraciji. Inspiracija uvijek popusti pred vlastitim egoizmom i potrudi se taj trenutak lucidnosti proglasiti patetikom. Svi mi volimo pjesnike sve dok se nalaze na omotima knjiga i ploča. Trenutak kada sjedaju za naš stol i kada liježu u naš krevet proglašavamo pobjedom nad njihovom slabošću.
Ja sam ili proklet ili darovan činjenicom da ne znam za radno vrijeme i ne moram se siliti na san zbog utrke s onom dosadnom spravom koja ujutro pišti. Proklet ili darovan činjenicom da sam donekle gospodar vlastite discipline na koju se tek privikavam. Proklet zato jer u kriva doba imam vremena slušati zidove koji se rugaju iracionalnoj samoći.
Darovan stoga što imam vremena živjeti svoj posao i stavljati ga u harmoniju sa svjetonazorima, stoga što imam vremena vjerovati kako se ne vrti priča oko para, nego para oko priče.
Mi ljudi skloni smo svrstavati stvari u kategorije, trpati ih u ladice. Slagati cd-e po abecedi, žanrovima, a kad njihov broj prijeđe pedeset, shvatimo kako je to nemoguće i kako kategorija zapravo i nema. Interpretacija je moćna stvar. Postoji li guzica ili je to samo gornji dio nogu?
Naše su istine tangente. Za nas su apsolutne, ali su u zbilji ograničeno vrijedne. Loše su to aproksimacije.
Vuku li nas naši hajduci na dno - ili nas čupaju u nebesa?
Treba se usuditi dati odgovor na tako grubo postavljeno pitanje.
Nisam lik koji je previše sklon vođenju knjiga i vagama kada se radi o ljudima i na kraju presudi subjektiva sreće ili dosade pokušavanja njenog pronalaska. (Ili ponovnog pronalaska neke slatke iluzije potpomognute cuganjem, feromonima i jednim udarcem glavom u betonsku gredu. Da, baš je tako to bilo.)
Dijelim tvoje mišljenje da se ne isplati silovati budućnost na simpatiji prema razlikama. Život je jedna u stvari jako praktična stvar i osim poetiziranja i opijanja zgođušnim stvarčicama koje on nosi,
treba znati i gdje se uvijek može kupiti najbolje prase. (A i to prase plati glavom.) Ima i u tehnikalijama puno šarma...
Razočarati se u vlastitim nastojanjima, ipak ne znači opravdati kulise svoje superiornosti i patološki egoizam, što bi se reklo - ufuranost, iako malo ega nikad ne škodi. Dapače, pomaže da neke rane prerastu u zadebljale i neosjetljive ožiljke koji samo katkada zasvrbe. Comfortably Numb.
Nekako se bojim da nas sve to svaki put učini malo mudrijim, ali opet malo ružnijim u duši.
Sablast slike Doriana Graya smješka se u svima nama kada se drznemo misliti da ćemo drugi puta voljeti pametnije...
