srijeda, 06.10.2004.
SLOBODNJACI (Part one)
Strah od ljubavi, neka je vrsta straha od života uopće...Zadovoljstvo samoćom se može jedino nazvati - bježanje od stvarnosti
Poznajem dosta što muškaraca, što žena, koji su moji jako dobri prijatelji, ali koji me užasno nerviraju kad pod neuvjerljivim imidžem samozadovoljnog i suludo burnog slobodnog života, zapravo ne žele priznati kako pate od...usamljenosti.
Naprosto mi je zlo kad neki od njih žive skoro i po uzoru na filmove... znate ono Don Huan, 007, Mad Max, Gladiator, Xena, Buffy (dooooobro, doooobro, pretjerujem) ali oni u sudbini izmišljenih junaka i antijunaka ponekad zaista traže svoj recept za sreću!
Ne svi, ali...
U pravilu nitko od njih ne priznaje riječ «samoća», jer su grčevito vezani uz zabave, sport, glazbu, provod i sex...
Oni jednostavno «ne ovise ni o kome» i mrze riječ «pripadanje»...
A ona čuvena: «To što sam sam/sama je, moj izbor.»
To je ljudi moji, ortodoksna LAŽ.
Lažu sami sebi.
Čovjek nikada ne može prestati čekati da ne bude sam.
U čekanju je nada, a nada je bit svega (nada nas drži - njojzi hvala).
Treba ipak znati bar priznati da je u ljudskoj prirodi da se čovjek uvijek nada kako će ipak...negdje, nekad, netko...
Svejedno što s njima radili i gdje bili, i ma koliko im mi «vezani», «udani», "oženjeni" ili «zaljubljeni» - postavljali granicu (a možda i zamku ...hehe), oni imaju i dalje tek jedan zajednički naziv – SLOBODNJACI.
I oni se ne daju...
Nije to ništa novo, ali ipak da se razumijemo, ja sad lamentiram o onima koji imaju od 27.g. pa na više, više-manje sređen život, nikad udavani i ženjeni, i uvijek i vazda bez stalne veze - a zaaaaadovoljniii do ludila (moš mislit).
Većina njih, nalazi opravdanje svoje samoće, obrazloženjem da su svojevremeno u svom životu, imali jednu strašno veeeeliku ljubav koja ih je razočarala i sad se zbog tog ne žele više vezati i ne žele više voljeti.
Obično kažu i sebi da žele biti drugačiji nego u onoj navedenoj, čitaj - fatalnoj, vezi i obećavaju si kako će od sada pa na dalje, svakako nekoga voljeti, ali će taj morati PRVI voljeti njih.
Pri tome zaboravljaju važnu činjenicu da je ponekad čovjek sretan što je nekoga uopće VOLIO.
Uzajamnost osjećaja je tek ČUDO u koje treba vjerovati, a eto, obično ne vjerujemo...
Možda bi neki novi, ali zaista jak osjećaj, koji blokira sve osjećajne manipulacije i obrisao dilemu - život u paru ili samački, ali oni uživaju u svom mazohističkom uvjerenju da više ne mogu voljeti i to ih navodno spašava od eventualnih patnji i emocionalne pustoši, tako da nema šanse da takav osjećaj uopće i dopre do njih...
Spašava???
Prikraćuje!!! - za ljepotu jednog osjećaja, kakav je ljubav, rekla bih ja...(ali bez odjeka)
Ma...što bi bio jedan da nema dvije nule?
Ništa...
Sa dvije nule on je stotina.
Što bi bio bez tri nule?
Opet ništa.
Ali sa tri nule on je tisuću...sa četiri – deset tisuća, sa pet – sto tisuća, sa šest – milijun!
Analogno tome lijepo je vjerovati da se život sastoji od mnoštva nekih neuspjeha i promašaja u ljubavi...
Kad nam se čini da je sve oko nas beznačajno i bezvezno, dosadno i nezanimljivo, to su po meni neke nule, koje se s vremenom pretvaraju u sve veće vrijednosti...
To vam je nekakva škola života koju svi moramo proći, ali nekima na žalost treba ipak duže, dok shvate...
Mislim da, živjeti slobodnjački ili sam, istina, ima puno prednosti, ali ima i granicu.
A nju TREBA postaviti i nastojati da te ne pregazi vrijeme...
Slobodnjake ove životne dobi mnogi smatraju puno iskusnijim bićima, zrelijim, mudrijim...
Oni nešto kao više razmišljaju, odmjeravaju, znaju što žele...
Ja im jedino mogu odati priznanje što znaju i kuhati, i prati, i spremati i... peglati...ima li i još nešto?? ;o)
Slobodnjaci nam jedino ukazuju da udaja ili ženidba, ma kako kvalitetna bila, više nipošto nije cilj ljudskog života i da ista neće biti lakša, ako se unese vlastita mladost i neiskustvo u napore da se ona ostvari.Otkrivaju nam oni i mnoge druge činjenice koje smo mi «blesavi» propustili shvatiti u svojoj brzopletosti da nađemo soul mate, jedino što ih se ja sada baš nešto ne mogu prisjetiti....
Njihovo kvazi zadovoljstvo takvom slobodom meni govori samo da im najbolje odgovara stanje bez ljubavnog odnosa.
Ne mislim pri tome isključivo na sex (bar oni ga mogu naći i dobiti gdje žele, a i ovaj virtualni prostor je ko stvoren za takve), nego mislim na ono kvazi zadovoljstvo glede izbjegavanja neizbježnih dilema oko ljubavnog odnosa.
Jer jedino tako ne dolaze u situaciju da se suprotstave sebi i da se bore protiv svojih emocionalnih vjetrenjača.
I to je nešto????!!
Pih.
To je strah od ljubavi, neka vrsta straha od života uopće.
I to se može samo nazvati - bježanje od stvarnosti...
Kakva sloboda...trice i kučine...bla,bla...
Nastavlja se...
11.06.2003.
