Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Primijetila ga je prvi put jednog subotnjeg prijepodneva kad se gradskim autobusom s tržnice vraćala kući.
Sjedio je sam na klupi autobusne postaje i nije Rosein pogled privukao on nego predmet koji mu je stajao pokraj koljena. Pojilica za ptice. Izvijene metalne nožice, na njima plitka posuda s figuricom ptice na rubu. Na toj postaji nitko od putnika nije pritisnuo ono dugme uz vrata kojim se vozaču autobusa signalizira da netko želi izići, a starac s pojilicom za ptice nije ustao s klupe pa je autobus produžio bez zaustavljanja. Rose požali što nije pritisla dugme, odavno je tražila baš takvu pojilicu za vrapce koje je hranila u svome vrtu, pa je pomislila kako je mogla starca upitati gdje je pojilicu kupio. No, propustila je priliku a život ju je poučio da za propuštenim prilikama ne treba žaliti.
Nakon nekoliko dana Rose se ponovo vozila gradskim autobusom. Toga puta autobusnom linijom koju je rijetko koristila a koja je vodila do dijela grada u koji je rijetko zalazila. I tada ga je ponovo ugledala. Ne bi ga prepoznala da nije nije bilo pojilice za ptice. Opet je sjedio na klupi autobusne postaje pridržavajući jednom rukom štap a drugom istu onu pojilicu za ptice koja je Rosei prije par dana zapela za oko. Rose pritisnu 'dugme za izlaz', iako to nije bila stanica na kojoj je planirala izići.
Na klupi je pokraj starca sjedila žena s djevojčicom. Rose pomisli - Možda su mu to kćer i unuka.
Zastala je načas, ona baš nije s lakoćom zapodijevala razgovor s nepoznatim ljudima. A starac je razgovarao s djevočicom pa joj je bilo neugodno prekinuti razgovor. O čemu su starac i djevojčica razgovarali nije čula od žamora gradskog prometa.
Razgovor je potrajao, stigao je slijedeći autobus i Rose uđe žaleći što je ponovo propustila priliku da se raspita o pojilici za ptice. No, vrijeme je jurilo, ako propusti još jedan autobus zakasnit će na ugovoreni sastanak a Rose nije voljela kasniti. Za njom u autobus uđoše i ona žena i djevojčica a starac ostade sjediti na klupi. Žena nije pozdravila starca samo mu je djevočica mahnula kroz prozor autobusa dok joj je mati bila zakupljena mobitelom.
Rose zaključi - Nisu mu to bile ni kćer ni unuka, samo putnici koji su se slučajno zatekli na istoj stanici.
U povratku kući zagledala je putnike na autobusnim postajama iako joj se to činilo besmislenim. Već i to što je starca dvaput vidjela s istom pojilicom za ptice činilo se prilično čudnim.
Kamo ponovo tegli tu pojilicu?
Koliko je mogla procijeniti pojilica je metalna, prilično teška, nepretna za nošenje i mlađoj osobi a ne starcu sa štapom.
Neću saznati ni gdje je starac nabavio pojilicu, ni kamo se s njom uputio, ni o čemu je razgovarao s djevojčicom – pomisli Rose.
No, dok stigla do autobusne postaje, već su je zaokupile svakodnevne brige pa je zaboravila i pojilicu za ptice i starca i djevojčicu koja je s njim razgovarala.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
