Marketing
Pojilica za ptice, kratka priča
photo by rU
Pojilica za ptice, kratka priča
Primijetila ga je prvi put jednog subotnjeg prijepodneva kad se gradskim autobusom s tržnice vraćala kući.
Sjedio je sam na klupi autobusne postaje i nije Rosein pogled privukao on nego predmet koji mu je stajao pokraj koljena. Pojilica za ptice. Izvijene metalne nožice, na njima plitka posuda s figuricom ptice na rubu. Na toj postaji nitko od putnika nije pritisnuo ono dugme uz vrata kojim se vozaču autobusa signalizira da netko želi izići, a starac s pojilicom za ptice nije ustao s klupe pa je autobus produžio bez zaustavljanja. Rose požali što nije pritisla dugme, odavno je tražila baš takvu pojilicu za vrapce koje je hranila u svome vrtu, pa je pomislila kako je mogla starca upitati gdje je pojilicu kupio. No, propustila je priliku a život ju je poučio da za propuštenim prilikama ne treba žaliti.
Nakon nekoliko dana Rose se ponovo vozila gradskim autobusom. Toga puta autobusnom linijom koju je rijetko koristila a koja je vodila do dijela grada u koji je rijetko zalazila. I tada ga je ponovo ugledala. Ne bi ga prepoznala da nije nije bilo pojilice za ptice. Opet je sjedio na klupi autobusne postaje pridržavajući jednom rukom štap a drugom istu onu pojilicu za ptice koja je Rosei prije par dana zapela za oko. Rose pritisnu 'dugme za izlaz', iako to nije bila stanica na kojoj je planirala izići.
Na klupi je pokraj starca sjedila žena s djevojčicom. Rose pomisli - Možda su mu to kćer i unuka.
Zastala je načas, ona baš nije s lakoćom zapodijevala razgovor s nepoznatim ljudima. A starac je razgovarao s djevočicom pa joj je bilo neugodno prekinuti razgovor. O čemu su starac i djevojčica razgovarali nije čula od žamora gradskog prometa.
Razgovor je potrajao, stigao je slijedeći autobus i Rose uđe žaleći što je ponovo propustila priliku da se raspita o pojilici za ptice. No, vrijeme je jurilo, ako propusti još jedan autobus zakasnit će na ugovoreni sastanak a Rose nije voljela kasniti. Za njom u autobus uđoše i ona žena i djevojčica a starac ostade sjediti na klupi. Žena nije pozdravila starca samo mu je djevočica mahnula kroz prozor autobusa dok joj je mati bila zakupljena mobitelom.
Rose zaključi - Nisu mu to bile ni kćer ni unuka, samo putnici koji su se slučajno zatekli na istoj stanici.
U povratku kući zagledala je putnike na autobusnim postajama iako joj se to činilo besmislenim. Već i to što je starca dvaput vidjela s istom pojilicom za ptice činilo se prilično čudnim.
Kamo ponovo tegli tu pojilicu?
Koliko je mogla procijeniti pojilica je metalna, prilično teška, nepretna za nošenje i mlađoj osobi a ne starcu sa štapom.
Neću saznati ni gdje je starac nabavio pojilicu, ni kamo se s njom uputio, ni o čemu je razgovarao s djevojčicom – pomisli Rose.
No, dok stigla do autobusne postaje, već su je zaokupile svakodnevne brige pa je zaboravila i pojilicu za ptice i starca i djevojčicu koja je s njim razgovarala.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 19.03.2017. u 09:24 sati.