Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
"By the end of play".
Fraza iz naslova odnosi se posao koji se mora obaviti nakon završetka 'službenog' radnog vremena. S općom 'amerikanizacijom' k nama je dospjela ne samo američka fraza nego i običaj pretrpavanja radnika poslom i guranja posla u prostor naše privatnosti i slobodnog vremena (dakako u 'domaćoj varijanti bez plaćanja 'prekovremenog', tj. posla koji se može/mora obaviti '(k)od kuće'). A kad se kući umorni vratimo s posla, taj preostali 'restl' obično ostavljamo za kraj dana, često i za zadnje preostale sate u danu kad shvatimo da je 'vrag odnio šalu', da odlaganja više nema, kad (pre)ostali posao koji smo odlagali konačno postane neodložan.
U djetinjstvu "by the end of play" je trenutak kad se igračke moraju odložiti, spremiti, trenutak odrastanja u kojem 'ozbiljan posao' smjenjuje igru, a školska torba kutiju za igračke. To je onaj trenutak igre koji dijete nastoji iskamčiti kada mati s prozora vikne - Gotovo s igrom, vrijeme je za spremanje igračaka!
U mladosti to su ispiti koje prijavljujemo u zadnjem jesenjem roku, zadnja prljava majica koju dodajemo u paket veša koji ćemo poslati mami na pranje, zadnji redak u diplomskom radu koji je već jučer trebalo poslati mentoru na pregled ...
U odrasloj dobi "by the end of play" je izvješće koje treba završiti i odaslati minutu prije ponoći, zadnja prljava majica koju treba dodati u veš mašinu, sutrašnji ručak za čije kuhanje sutra nećemo imati vremena ...
U starosti to je trenutak u kojem se u zadnji čas cijepimo protiv gripe, uvečer pijemo lijek koji smo zaboravili popiti u podne, dodajemo zadnji redak na popis za sutrašnju kupovinu, zadnji redak na popis koji ćemo sutra ionako zaboraviti ponijeti, kada pišemo oporuku tek na samrtničkoj postelji ...
Mene su u djetinjstvu moji marljivi roditelji poučili kako se posao mora odgovorno obaviti na vrijeme, ne ostavljati ga za zadnji čas. Kad je posao u pitanju, čitav život bila sam 'revna', kao studentica ispite sam polagala u prvom roku, kao profesor u predavaonu stizala prije studenata, sve rukopise, izvješća i recenzije dovršavala ne prekoračujući rokove, nikad nisam (za)kasnila na sjednice, predavanja, konzultacije ...
Sad kad su djetinjstvo i mladost davno prošli a starost kuca na vrata, mislim kako ni druge važne stvari u životu ne treba ostavljati, odgađati, odlagati za "by the end of play" ili stavljati na 'popis za sutra'.
A upravo to sam često činila. Prečesto sam 'preskakala' doručak, večernju šetnju ostavljala za 'neku drugu večer', uvjeravala samu sebe kako ću slikati, putovati iz zadovoljstva, družiti se više s dragim mi ljudima, dovršiti čitanje zanimljive knjige, napisati novu priču, kako ću sve to uraditi kasnije, kad dovršim posao, nekog drugog dana kad za to bude bilo više vremena. Nisam kasnila na posao, kasnila sam, odlagala i odgađala bezbrižnost mladosti i opuštenost zrelosti za neko drugo vrijeme u kojem će konačno za to biti (više) vremena.
Sad mi se čini da se negdje, uzput, moj 'unutarnji životni sat' pokvario, kako su mu kazaljke počele zapinjati, obmanjivati me kako je do isteka dana preostalo više od stvarnog vremena. Taj 'unutarnji sat' imaju sva živa bića, ruži ne treba ura da bi znala kada procvjetati, ruža ne zameće pupoljke u vrijeme zimskih mrazeva. Eh, da mi je bilo takve životne mudrosti, tada ne bih počinjala cvjetati u doba primjerenije odbacivanju latica i orezivanju grančica. Eh, da sam barem u svom 'životnom vrtu' bila barem upola tako vješta vrtlarica kao što sam to bila u svojoj maloj bašti ...
Eh, da sam barem sve to ranije znala, tada ne bih povjerovala kako prvi mraz ubija nježno.
Kao u Balaševićevoj pjesmi.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta