Marketing
"By the end of play"
photo by rU
"By the end of play".
Fraza iz naslova odnosi se posao koji se mora obaviti nakon završetka 'službenog' radnog vremena. S općom 'amerikanizacijom' k nama je dospjela ne samo američka fraza nego i običaj pretrpavanja radnika poslom i guranja posla u prostor naše privatnosti i slobodnog vremena (dakako u 'domaćoj varijanti bez plaćanja 'prekovremenog', tj. posla koji se može/mora obaviti '(k)od kuće'). A kad se kući umorni vratimo s posla, taj preostali 'restl' obično ostavljamo za kraj dana, često i za zadnje preostale sate u danu kad shvatimo da je 'vrag odnio šalu', da odlaganja više nema, kad (pre)ostali posao koji smo odlagali konačno postane neodložan.
U djetinjstvu "by the end of play" je trenutak kad se igračke moraju odložiti, spremiti, trenutak odrastanja u kojem 'ozbiljan posao' smjenjuje igru, a školska torba kutiju za igračke. To je onaj trenutak igre koji dijete nastoji iskamčiti kada mati s prozora vikne - Gotovo s igrom, vrijeme je za spremanje igračaka!
U mladosti to su ispiti koje prijavljujemo u zadnjem jesenjem roku, zadnja prljava majica koju dodajemo u paket veša koji ćemo poslati mami na pranje, zadnji redak u diplomskom radu koji je već jučer trebalo poslati mentoru na pregled ...
U odrasloj dobi "by the end of play" je izvješće koje treba završiti i odaslati minutu prije ponoći, zadnja prljava majica koju treba dodati u veš mašinu, sutrašnji ručak za čije kuhanje sutra nećemo imati vremena ...
U starosti to je trenutak u kojem se u zadnji čas cijepimo protiv gripe, uvečer pijemo lijek koji smo zaboravili popiti u podne, dodajemo zadnji redak na popis za sutrašnju kupovinu, zadnji redak na popis koji ćemo sutra ionako zaboraviti ponijeti, kada pišemo oporuku tek na samrtničkoj postelji ...
Mene su u djetinjstvu moji marljivi roditelji poučili kako se posao mora odgovorno obaviti na vrijeme, ne ostavljati ga za zadnji čas. Kad je posao u pitanju, čitav život bila sam 'revna', kao studentica ispite sam polagala u prvom roku, kao profesor u predavaonu stizala prije studenata, sve rukopise, izvješća i recenzije dovršavala ne prekoračujući rokove, nikad nisam (za)kasnila na sjednice, predavanja, konzultacije ...
Sad kad su djetinjstvo i mladost davno prošli a starost kuca na vrata, mislim kako ni druge važne stvari u životu ne treba ostavljati, odgađati, odlagati za "by the end of play" ili stavljati na 'popis za sutra'.
A upravo to sam često činila. Prečesto sam 'preskakala' doručak, večernju šetnju ostavljala za 'neku drugu večer', uvjeravala samu sebe kako ću slikati, putovati iz zadovoljstva, družiti se više s dragim mi ljudima, dovršiti čitanje zanimljive knjige, napisati novu priču, kako ću sve to uraditi kasnije, kad dovršim posao, nekog drugog dana kad za to bude bilo više vremena. Nisam kasnila na posao, kasnila sam, odlagala i odgađala bezbrižnost mladosti i opuštenost zrelosti za neko drugo vrijeme u kojem će konačno za to biti (više) vremena.
Sad mi se čini da se negdje, uzput, moj 'unutarnji životni sat' pokvario, kako su mu kazaljke počele zapinjati, obmanjivati me kako je do isteka dana preostalo više od stvarnog vremena. Taj 'unutarnji sat' imaju sva živa bića, ruži ne treba ura da bi znala kada procvjetati, ruža ne zameće pupoljke u vrijeme zimskih mrazeva. Eh, da mi je bilo takve životne mudrosti, tada ne bih počinjala cvjetati u doba primjerenije odbacivanju latica i orezivanju grančica. Eh, da sam barem u svom 'životnom vrtu' bila barem upola tako vješta vrtlarica kao što sam to bila u svojoj maloj bašti ...
Eh, da sam barem sve to ranije znala, tada ne bih povjerovala kako prvi mraz ubija nježno.
Kao u Balaševićevoj pjesmi.
Post je objavljen 22.01.2017. u 10:41 sati.