Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Toga petka ujutro, kad se vaga opet zaustavila na istoj znamenci, Rose je odlučila - u ponedjeljak će otići na liječnički pregled.
...
No, ponedjeljak se činio tako dalekim kao da je do ponedjeljka čitava vječnost.
Uvijek je tako u petak popodne - odložimo teret obaveza koji smo teglili čitavog tjedna pa se osjećamo laganim kao da lebdimo. Rose je znala - taj će lijepi osjećaj lakoće početi blijediti već u subotu da bi u nedjelju predvečer potpuno iščilio. No, podne je tek prošlo, Rose se vraćala kući s posla veseleći se vikendu. Kad stigne kući zaključat će kapijicu u ogradi koja njezin vrt dijeli od ulice i neće je otključavati do ponedjeljka. Svijet obaveza i 'moranja' ostat će s druge strane.
U prepunom tramvaju u kojem su neugodno vonjala isparenja mokrih kišobrana i tijela putnika oznojenih od sparine, Rose je u sjećanje prizvala mirise svoga vrta. Na izmaku maja u Roseinu su vrtu cvjetale bijele ruže i jasmin. Topli, senzualni mirisi bijelih cvjetova, latice koje se osipaju sa cvjetnih krunica, kapljice kiše koje klize po rubovima latica ...
Zadubljena u misli, Rose je gotovo propustila stanicu na kojoj je namjeravala izići. Glavni gradski trg. Pokupovat će sitnice koje joj nedostaju za nedjeljni ručak pa se ponovo ukrcati u tramvaj i produžiti do 'svoje stanice'. Vrata tramvaja već su se zatvarala i Rose se provuče između vratnica u zadnji čas.
Na trgu su iz kamenog pločnika uvis skakutali vodoskoci fontane. Oko njih jato golubova tražilo je spas od sparine.
Rosein pogled privuče veliki šator rasprostrt nasred trga. Stranice šatora bile su zadignute pa su se vidjeli stolovi i police pune knjiga. No, kupaca nije bilo, nitko nije listao knjige, nitko nije prevrtao stranice, samo je pospani prodavac drijemao na klimavoj sklopivoj stolici u dnu šatora. U krilu mu je ležao mastan papir s ostatcima bureka.
Rose sklopi kišobran i uđe pod šator. Nije namjeravala kupovati, njezine su police za knjige bile prepune. Pomisli - toliko je knjiga kupljenih zadnjih par godina ostalo nepročitano. Leže na policama tiho, čekajući neke bolje dane u kojima ću imati više vremena.
Iako nije namjeravala kupiti ni jednu od tih knjiga koje su ležale na policama pod šatorom, Rose nije mogla odoljeti sklopljenim koricama.
Na stolu najbližem ulazu ležali su priručnici o vrtlarstvu. Rose rasklopi korice jednoga od njih. Sa stranice su je gledale bijele ruže. Rose prepozna vrstu - engleske ruže. Starinske, okruglih mirisnih glavica i svilenih latica. Stablašice i penjačice, grmolike čajevke, floribunde ... Rose je bila u iskušenju, no ipak sklopi korice i krene dalje od stola do stola. Hrpe slikovnica, različitih klasičnih i egzotičnih kuharica, zastarjelih udžbenika, kompleta lektire, 'rasparenih' kompleta književnih klasika, kupovi priručnika za samopomoć, raskupusanih bestselera koji su to davno prestali biti ... U nekima od njih, na prvim listovima, posvete darovatelja. Za uspomenu i dugo sjećanje ... Rosei su antikvarne knjige uvijek djelovale tako žalosno. Kupljene i darovane s radošću, sad su bile opet na prodaju. Nekada skupo plaćene, sad se prodaju 'budzašto', a ako ih nitko ne poželi kupiti, završit će u starom papiru.
A onda, na vrhu jedne hrpe, mala knjižica.
Listovi požutjeli, ispisani rukom. Knjižica se sama rasklopila na mjestu na kojem je vjerojatno bila često otvarana.
Meni je ipak vse ostalo
Puno jasminovog cveta,
Kaj ćeš! Kad v srcu je mojemu
Puno još senjah i leta.
Rose nježno prijeđe prstima preko vitičastog rukopisa, sklopi korice i odloži knjižicu natrag na stol.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
