Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Sara će za malo više od 3 mjeseca napuniti 2 godine. U savladavanju vještine hodanja baš i nije bila brza, još i sad gega poput pačeta. No, taj puteljak iz naslova ovog posta Sara prijeđe u trenutku, kao i sva djeca koja odrastaju voljena i željena.
Kad odrastemo i prerastemo deminutive, puteljak do smiješka se produži.
Za put koji Sara prijeđe u jednom koraku meni ponekad treba '10,000 miles'. Kao u onoj baladi čijih se riječi više i ne sjećam.
Nedavno mi je, na obiteljskom okupljanju Petra, 5-godišnja kćerkica moje nećakinje Jelene, spomenula igru koja se zove upravo tako - 'Polupani lončići'. 'Polupani lončići' su spoj 'žmire' i 'vije', igra je to koju je znalo i igralo svako dijete iz moje generacije, pa čak još i iz generacije Petrinih roditelja.
Današnja djeca tradicionalne dječje igre na otvorenom poput 'Polupanih lončića', 'Ringe, ringe, raja', 'Neka bije, neka bije' i 'Crvena kraljica 1, 2, 3' obično nauče u sklopu neke akcije za očuvanje tradicije u vrtiću, školi ili na nekoj foklornoj smotri. U mehanizmu spontanog generacijskog prenošenja kao da je puknuo nekakav kotačić. Uostalom, kad se zapitam - kada sam zadnji puta vidjela djecu kako na ulici skaču 'Školice', preskaču vijaču ili pikaju klikere - odgovor je - jedva da se mogu sjetiti. Uostalom, današnja djeca se više i ne igraju na ulici, čak ni u mojoj maloj, relativno mirnoj periferijskoj ulici. Igre koje su bile dio djetinjstva moje generacije izgubile su trku s tabletima, pametnim telefonima i videoigricama. Čak i naša petgodišnja Petra, čiji roditelji nastoje ograničiti njezino vrijeme pred televizorom i za tabletom, Petra koju roditelji vode i u park, na gljivarenje i na planinarenje, na stvarne izlete a ne a ne samo na izlet u AvanueMall, ipak je spretnija u tipkanju po tipkama telefona i računala nego u trčanju, brže se vere s nivoa na nivo virtualne igrice nego na grane drveta. Kao i cijela njezina generacija.
Ja sam samo 'digitalni imigrant', jezik virtualnog svijeta koristim onako kao što to čine pridošlice u stranu zemlju, pridošlice koje se na stranom jeziku mogu čak i relativno dobro sporazumijevati, no i dalje razmišljaju na svom materinskom jeziku. Svaki će pravi 'digitalni domorodac' u načinima moga surfanja po bazama podataka, moga 'bloganja', 'uploadanja' , 'downloadanja' i 'chatanja', u mojoj skeptičnosti prema wikipediji, u odbojnosti prema internetskim skraćenicama i demodiranom insistiranju na korektnom citiranju internetskih izvora prepoznati 'strani naglasak'. I vjerojatno će pomisliti, čak i ako to pristojno prešuti, da polupane lončiće ne vrijedi lijepiti. Iz njih se mlijeko davno prolilo, a tko danas plače za prolivenim mlijekom. Današnja djeca, koja na gramofonsku ploču i VHS kazetu gledaju kao na neku arheološku iskopinu, vjerojatno će se s istom nostalgijom koju osjećam ja, sjećati igrica svoga djetinjstva. Djetinjstva u koje 'Polupani lončići' dospijevaju samo kao krhotine nekog prošlog vremena.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
